Piše: Krešimir Stjepan Pećar
„Žrtvi Uskrsnici slavu pjevajte, krštenici!
Otkupi Janje ovce: Isus nevini s Ocem pomiri, nebeskim, grešne ljude.
Smrt i život u dvoboj čudni pođoše tada: vođ živih umrije i živ vlada.
O Marijo, što je oko vidjelo tvoje?
Grob vidjeh živoga Boga i u slavi njega Uskrsloga: dva anđela bijela i platno s Božjeg tijela.
Usta Krist, moje ufanje; u Galileju pred vama će.
Znamo: Krist je uskrsnuo uistinu danas: naš Kralju, smiluj se, smiluj na nas.
Amen.“
(Uskrsna posljednica)
USKRS I LJUBAV
Uskrs je! Luč što osvjetljava duge noći zarobljene, plahe duše, kojoj je grijeh oteo slobodu. Ali Ljubav je Božja veća od njegove pravednosti. Ljubav koja umire da bi se iznova rodila, ljubav koja se daje, ljubav koja ispunja umorno tijelo neizrecivim dahom života.
Ljubav se razdala za svakog čovjeka i uska vrata Raja škripom odškrinula mojoj preslaboj vjeri kojoj je oslonac tek neugasla nada da će svaki korak s Njim u Vječnosti biti blagdan.
Svaki dan koji ti se prelije u vrč života primi sa zahvalnošću i strpljenjem. Sjeti se s koliko krhkosti naša bića prolaze trudne, izborane godine žanjući ljetinu Gospodnju
Koliko često smo zaboravni kad nam sve ide dobro, kada sve ide od ruke…
Zaboravljamo brzo nedaće, probleme i bolesti, zaboravljamo i Onoga koji nas je stvorio, koji nas svojim dahom zavazda iznova oživljava, koji nam je sve što imamo – dao! Zaboravljamo koliko smo osjetljivi, mali pred neopisivom tajnom Života, nedorasli vremenu bure, vremenu zbiljnosti. Tako lako zaboravljamo, puninu Uskrsnule istine, pa i to da zdravi imaju puno želja, a bolesni tek jednu jedinu. Dok se i sami ne razbolimo.
„Postoje neki koji žele biti ponizni, ali ne i prezreni; žele se zadovoljiti onim što imaju, ali da ne trpe oskudicu; biti čisti, ali ne mrtveći tijelo svoje; biti strpljivi, ali da ih nitko ne vrijeđa. dok nastoje steći krjeposti, istovremeno izbjegavaju žrtve koje idu s krjepostima, nalikuju onima koji, bježeći s bojnog polja, žele dobiti rat udobno živeći i gradu.“
(sv. Grgur Veliki: Moralia, Sive Expositio in Job, 7,28,34)
VRATIT ĆU SE!
Kada su Petar i Ivan dotrčali do Isusovog groba, ugledali su „povoje gdje leže…“ i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj „…svijen na jednom mjestu.“ (usp. Iv 20,7). Godinama sam previđao ovu sliku ne razumijevajući je, sve dok nedavno nisam saznao da je u židovskoj tradiciji savijeni ubrus gesta u odnosu gospodara i sluge. Naime, po završetku jela Gospodar bi ustao, zgužvao ubrus i ostavio ga na stolu. Zgužvani ubrus značio je: „Završio sam!“. Ali ubrus uredno svijen uz tanjur značio je da sluga ne smije pospremiti stol, jer je to značilo: „Vratit ću se!“.
Svakodnevno se iznova iznenađujem koliko je sve u Božjoj Riječi povezano i razumno, koliko je naša vjera utemeljena, logična i sljediva. Veliča duša moja Gospodina koji je jednom došao, koji će ponovno doći, ali i koji je već trajno ovdje. Jer prošlo, sadašnje i buduće isprepleteno je Njime. U Njemu Jedinom dobiva pravi, grijehom čovjeka nepomućeni, smisao.
Radujmo se jer nam je Gospodin dao priliku koju ovaj put ne smijemo propustiti.
Vedrina, mir, postojana ljubav, radosna nada, nepokolebljiva vjera. Hrabrost istine Božje koja osvaja svijet. Ljepota Riječi koja liječi srca slomljena. Dobrota srca koje gori za drugoga. Ljubav koja nikada ne umire… To si ti, čovječe!
