Piše: Matea Lukež

U svom stanu imam jednu orhideju. Iako volim cvijeće, nisam baš vješta ni pažljiva s cvijećem te se često dogodi da cvijet koji dobijem na poklon brzo i uvene. Ali danas me pogled na moju orhideju dirnuo i potaknuo na promišljanje o životu. Naime, već danima gledam dvije grane orhideje koje su potpuno suhe i beživotne. Nisam imala nade da će orhideja koja se naizgled potpuno osušila ponovno procvjetati. Jedini razlog zbog kojeg sam je još uvijek držala u stanu je moj nemar i lijenost da je bacim. Međutim, danas sam, dok sam prala suđe, primijetila zdravu klicu pri samom dnu, kod korijena.

Iz jednog pogleda na cvijet bila sam na trenutak fascinirana snagom života. Prkos jedne polumrtve orhideje probudio je u meni inat – ako može orhideja, mogu i ja. 

Naime, koliko puta u životu upadnemo u samosažaljenje i očajavanje, čekajući kao prosjaci ljubavi pred vratima drugih ljudi na komadić ljubavi, prihvaćanja, razumijevanja? Kao da nam oni mogu dati život, smisao, radost i ljubav koja ne traži svoje. Ali ironično, što više očekujemo tuđe prihvaćanje i ljubav, manje dobivamo. Postajemo ranjiviji na tuđe komentare i uvrede i svaka tuđa riječ koja nije ljubav može nas samo još dublje baciti u ponor samosažaljenja, očaja i gubitka volje za životom. Odakle to da tako olako dajemo ključ našeg života u ruke drugih ljudi?

Dakle, kao što moja orhideja nije preživjela i izvukla živu glavu zbog mog truda i pažnje (jer toga uopće nije bilo), tako ni ti ni ja ne živimo od tuđih pohvala i odobravanja. Tuđe prihvaćanje i ljubav definitivno olakšavaju život i čine ga ljepšim, ali nije u tome ključ života i smisla.

Orhideja je preživjela zahvaljujući izloženosti suncu i korijenima koji su u zemlji. A zahvaljujući čemu ili kome ti još uvijek postojiš? Kamo si stavio korijenje svog života i pod čijim se pogledom sunčaš i hraniš? Očekuješ li od drugih da ti daju ono što ni sami nemaju? Je li te možda tvoj zaborav o tome čiji si i o kome zaista ovisi tvoj život doveo do toga da kao prosjak čekaš tuđe odobrenje da počneš živjeti?

Ako je tako, danas je trenutak da korijene svog života ponovno prebaciš iz ljudskih očekivanja u Stvoriteljevu ljubav i da se sunčaš pod Njegovim pogledom kako bi postao otporan na lavinu ljudskih komentara. Ogluši se na ljudsku riječ koja je najčešće natopljena vlastitim teretima i krivnjama iz prošlosti i konačno zaozbiljno uzmi Božju Riječ koja danas želi progovoriti i tvom srcu: 

Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ (Iv 10,10)

To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ (Iv 15,11)

Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.“ (Iv 12, 47)

Sva radost tvoja neka bude Jahve: on će ispuniti želje tvog srca.“ (Ps 37, 4)

Shvaćaš li o kome zaista ovisi tvoj život? I taman kad odustaneš sam od sebe i kad i ljudi oko tebe pomalo prestanu računati s tobom, to je trenutak kada se u tvojim dubinama, daleko od očiju svijeta, skriveno i tvom vlastitom pogledu, budi nov i smisleniji život.

Zato, ne boj se! Tvoj je život u sigurnim rukama. Zainati se. Procvjetaj. Poput orhideje. 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.