ČEŽNJA ZA LJUBAVLJU
Veliki filozof, matematičar i fizičar Blaise Pascal je rekao: “Kap ljubavi je više, nego ocean volje i razuma.’
Razum spoznaje, preračunava, mjeri i stvara znanost. On stvara motore, aparate, računala, kuće, zgrade i ustanove. Razum stvara znanstvene metode, znanstvene teorije i nove perspektive čovječanstva. No, znanost nema ništa sa čovjekovom osobom, ona ne mijenja ljude, nego samo njihov ambijent. Znanost je napravila čudo od aparata, strojeva, računala, automobila i drugih prijevoznih sredstava, ali nije uspjela niti jednog čovjeka učiniti boljim. Upravo tu i prijeti najveća opasnost čovječanstvu. Čovjek dobiva neizrecive sposobnosti u ruke, on dobiva energiju koju znanost vadi iz materije, on postaje moćan u tehnici, on ima najsavršenije oružje, najbolja sredstva međusobnog komuniciranja, ali ta ista znanost ostavlja čovjeka istim, ona ga ni za jedan milimetar nije promijenila, ona je njega ostavila na istom mjestu gdje ga je i našla. A to znači da su dosadašnja zla svijeta, koja su išla od čovjeka do čovjeka težim putevima – jer nije bilo telefona, ni televizija, radija, ni novina, nije bilo zrakoplova, vlakova, automobila, motor-bicikla i nadzvučnih letjelica zbog loših međusobnih komunikacija sporo dolazila k ljudima i sporo ulazila među ljude.
Sad se različita i brojna zla prebrzo razmjenjuju među ljudima, stižu i napadaju ljude, sad zla prebrzo postaju napast i vlasništvo svih. Tako je sa znanstvenim i tehničkim dostignućima čovjeku postalo ljepše živjeti, ali je jednako tako i zlo postalo dostupnije, privlačnije i njemu su se stvorili bolji uvjeti da se razvije među ljudima. Tako je moguće da pšenica brže raste, ali i da kukolj raste još brže. U današnje vrijeme imamo ne samo u jesen, nego kroz cijelu godinu povrća i voća, imamo i brojne druge hrane u izobilju, ali nam je sve zatrovano, sve je postalo zdravstveno opasno i donosi bolesti. Imamo, ali smo s tim imanjem sami postali zatrovani i bolesni. Imamo, ali sve će nas biti manje i manje. Ne samo da su prirodni prinosi sve manji i da mi stoga zahtijevamo da ljudi bude što manje, nego i kapitalistički sustav u svojoj marketinškoj utrci zahtjeva da se mora usavršavati i umnažati proizvodnja, a to se ne može bez kemijskih sredstava i bez otrova koje čovjek udiše, jede i pije.
Razum je stvorio sve oko čovjeka, ali on nema pristupa u čovjekov duh, u njegovu savjest, u njegovu etiku. Razum može donekle analizirati čovjekovu moralnost i etičnost, ali ne može ništa učiniti na popravljanju, ne može čovjeku dati snage da se oslobodi od zla, ovisnosti, mržnje i patnje.
Jednako je tako sa čovjekovom voljom. Čovjek može željeti, i htjeti, i odlučivati, ali je dug put od odluke do izvršenja. Ne samo to. Kad je čovjeku oslabila volja, kad su mu postali dostupni različiti užitci i lak način zarade i preživljavanja, tad je omogućeno da čovjek s mnogo manje etičnosti, a s više pokvarenosti preživi. Stoga je u napasti da se njegove odluke usmjere na zlo, da s devijacijskim teorijama i mislima odlučno krene u proboj u svijet te tako zlom zarazi bezbroj ljudi i uništi njihove duše. Samo je jaka čovjekova volja dobra. Ali što će nam jaka volja jednog razbojnika, terorista i fundamentalista? Što će jaka volja zločinca, čovjeka koji mrzi čovječanstvo i ide za tim da ga uništi, što će jaka volja u lopova i kradljivca, što će jaka volja sadista, mrzitelja čovjeka, lijenčine da još duže ostaje u krevetu i u svojoj lijenosti?
Odlučna volja dakle malo vrijedi ako je srce prazno i ako čovjek nema nutarnju snagu izvršiti ono što je dobro. Još više, ako srce nije dovoljno čisto da može diktirati pozitivne misli ili čestite odluke i tako pomoći da se one ne samo rađaju, nego da se i ostvaruju, ono zaista malo vrijedi. Jer, u srcu nastaje sve ono što je zlo, ali može nastati i ono što je dobro. Srce je odlučujuće. Međutim, nad srcem ni čovjek, a kamoli tehnika, znanost, razum i volja, nemaju vlast. Srce je duhovna čovjekova sfera i nad njim vlast ima samo Bog.
Sveti Ivan kaže da je Bog ljubav. To znači da je ljubav svemoćna. Bog je također svjetlo. To znači da je ljubav svjetlo i da je nikakva tama ne može uništiti. Dakle, imamo li ljubavi tad smo svijetli, tada mrak ne može protiv nas. Imamo li ljubavi, tada je nama dobro, jer smo mi u srcu čisti, slobodni lakše dišemo, ali tada imaju i drugi oko nas sreću, zadovoljstvo i mir. Ako je u nama ljubav, tad će se svi osjećati dobro poput djece u majčinu krilu, poput malog sina u tatinoj ruci. Ako je naše srce slobodno i ako je u nama prisutna ljubav za ljude, životinje i prirodu, tada neće biti ekoloških problema, međuljudski odnosi će biti dobri, tada ćemo moći posvuda ići i nitko nas neće napadati, nego će nas svi braniti. Novi svijet nastaje u srcu ako je ono povezano s Bogom. Stoga se srce koje moli ispunjava Božjim svjetlom i Božjom snagom te postaje moćno čitav svijet popraviti.
Milijunima ljudi pomogla je jedna žena: Majka Terezija. Jedna ljubav, pa bila ona velika samo kao kap, može bezbrojne ljude popraviti, zaokrenuti sudbinu njihova života, rasvijetliti njihovu stazu da vide kamo idu i kuda da podu. Ljubav je ne samo svjetlo, nego i snaga da se ide u tom svjetlu.
Pa ako ti i ja podemo tim putem svijet će već danas biti bolji, a životne nade će biti prepuno u ljudima oko nas, svi će se oko nas početi skupljati, jer i konačno čovjek čezne jedino za ljubavlju.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)