BITI NENAVEZAN
Jedna poslovica kaže: “Neovisan znači biti otvoren onomu čemu idemo ususret.” Obično se pod neovisnošću misli nešto drugo. Tako je npr. neovisan onaj čovjek koji nije ni u jednoj partiji ili stranci, koji se nije oženio, koji nema radno mjesto. Neovisan je slobodni umjetnik, neovisan je čovjek koji nema termine, koji nije vezan ideologijom, religijom, koji se može baviti svim i svačim, u svako vrijeme.
Snagom same riječi, neovisan bi značilo biti slobodan. To znači ne biti navezan, znači uvijek smjeti reći istinu, jer me ne veže disciplina neke grupe ili stranke. Pitanje je mogu li se neovisnost i sloboda identificirati. Može postojati čovjek koji je slobodan od svega, ali nije sposoban za nešto. Tada to znači da on od svega bježi, da se od svega oslobađa, baš zato što nije slobodan. Neovisnost i sloboda, dakle, nisu jedno te isto. Netko se može osloboditi od škole, od obveza, od braka, od dužnosti i termina, ali zato što se svega plaši, a ne zato što bi želio za nešto biti slobodan. On je neovisan tek fizički, medutim ne i iznutra.
Sloboda je unutarnja sposobnost i snaga da se čovjek ni na što ne veže i da istodobno bude za sve sposoban. Čim se na nešto vežemo, te zbog toga ne možemo ići ususret nečem novom, tada više nismo slobodni, a niti neovisni. Nemamo li snage nečega se odreći, prestati biti ovisnicima, nemamo li snage napustiti želje i užitke, već nismo slobodni. To znači da je nešto drugo jače od snage koja nas treba činiti slobodnima. Drugim riječima, sloboda je snaga, sila, energija, čovjekova veličina. Sloboda je sposobnost da se ostane neovisan.
Čovjek je slobodan ako može mirno ići ususret svemu što dolazi, ako se ne boji ni smrti, ni bolesti, ni zadataka, ni termina. Čovjek je slobodan ako se može uputiti na svaki put, ako može saslušati svaku riječ, ako može prihvatiti sve dužnosti za koje je sposoban. Čovjek je slobodan ako može saslušati kritiku o sebi, ako može prihvatiti da je pogriješio, ako može prihvatiti vlastiti neuspjeh. On je slobodan ako sve što se događa može objektivno priznati, prihvatiti i mirno nositi. Očito je da za to treba energija i snaga. Ta snaga je, medutim, duhovne naravi.
Isus iz Nazareta definirao je takvu slobodu mogućnošću da se odreknemo svega i idemo za njim. Odreći se svega jest “sloboda od”, a ići za njim jest “sloboda za”. Odricanje koje Isus traži jest, prema tome, oslobađanje od svih ovisnosti. To znači biti potpuno neovisan, a “sloboda za” slijediti njega jest sposobnost da idemo kreposnim putem, božanskim putem, da budemo svestrani ljudi, božanski jaki i slobodni. Isus od nas traži da se odreknemo ograničenoga, a da slijedimo bezgranično. Sve što nas želi vezati, učiniti ovisnima, jest ograničeno, a sve što je u Isusu jest neograničeno, jer on je Bog. Sloboda u koju nas uvodi Isus Krist jest sloboda od razaranja i sloboda za izgradnju. To je sloboda od smrti i sloboda za život, sloboda od ovisnosti i sloboda za totalnu slobodu. To je prijelaz iz ljudskog u božansko. A to znači da slijedeći Isusa dobivamo Božju snagu da bismo bili slobodni. Jedino Božja snaga nas može podignuti iznad ljudskih vizija, jedino nam Božja snaga može dati silu koja će nas osloboditi od sila koje nas vežu uz male, sitne, ljudske horizonte. Jedino nas Božji cilj može osloboditi od njih. Iz toga vidimo da je istina da biti neovisan znači biti sposoban prihvatiti sve što u životu dolazi. Isus kaže da mu je brat, sestra, otac i majka onaj tko čini volju Oca nebeskoga. Biti neovisan znači biti sposoban za volju Božju, a to znači za sve što Bog ima u planu za čovjeka.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
