Što je to motiviralo ljude da prijeđu u četiri dana i po 1200 kilometara? Isplati li se odgoditi planove, staviti u drugi plan sve te sebi i Isusu dati prvenstvo? Pročitajte samo neka od iskustava s održanog internog seminara nove evangelizacije Zajednice Molitva i Riječ. Vjerujemo da ćete naći odgovor i poticaj.
Od petka navečer do ponedjeljka popodne imali smo interni seminar u Franjevačkom samostanu Blidinje u Hercegovini. Bili su nazočni članovi Zajednice iz Splita, Sinja, Šibenika, BiH, Osijeka, te Tea iz Pule i ja iz Zagreba. Radost je bila sresti stare i meni nove članove Zajednice, a veliko bogatstvo je bilo sto su osim glavnih voditelja bili uključeni i drugi i tako doprinijeli raznolikosti kroz katehezu, molitvu, pjesmu, duhovno probijanje, Sv. Mise, klanjanje, svjedočenja, novo predanje Bogu…Ovoj prilici za osobni rast doprinijeli su razgovori u pauzama i za blagovaonskim stolom, uz domaću hranu, fratarsku rakiju, izložbu umjetnina, šetnje na nadmorskoj visini od 1200m.
Ana Horvat, Zagreb
Zaputila sam se iz Šibenika s dvije sestre u Kristu koje su članovi zajednice ZMR Šibenik. Uključila sam GPS za Masnu luku jer nikada nisam bila na toj lokaciji. Vozila kao da sam znala točnu lokaciju susreta, GPS bi navodio lijevo ja sam išla desno smijale smo se tome jer sam rekla ja znam gdje idemo i sigurna sam da sam na pravom putu. Došle smo jako brzo na odredište iako nisam slušala navođenje GPS-a nego svoje nutarnje navođenje. Kao da sam došla kući, u svoju obitelj. Toliku količinu ljubavi i prihvaćenosti nisam dugo nigdje osjetila. Program je bio jako bogat, a i imali smo slobodno vrijeme za šetnju u prirodi i druženje s drugim članovima zajednice. Svi smo bili kao jedno. Zajednička molitva u kapeli je bila jedno predivno iskustvo Božje blizine i zajedništva. Prolazila sam jako teško razdoblje u braku. Nisam znala hoće li se moj brak raspasti radi udaljenosti sa suprugom koji živi i radi Francuskoj. Zadnji put kada smo se vidjeli ružno smo se rastali, mogu reći da je otišao iz našeg obiteljskog doma bez da se javio meni i djeci. Uzeo je avion i vratio se u Francusku 4 dana nakon što je došao u obiteljsku kuću u Dubravice-Skradin. Molila sam za njegov povratak kući, kako bi rekao profesor naučiti gubiti ljude kako bi se vratili u novom ruhu. I ja sam vjerovala, praštala i molila. Očekujući našu zajedničku preobrazbu kao bračnog para koji imaju sakrament braka, taj nevidljivi Božji pečat. Molila sam se, praštala i vjerovala. Nakon dva dan od povratka iz Masne luke zove me suprug i kaže ostavljam posao prodajem stan i vraćam se kući.
Anđela Šišak, Šibenik
Za odlazak na Blidinje trebala sam ostaviti mjesto života, rada, stanovanja, sve poslove, obaveze, obitelj, ljude s kojima živim i radim. Ponijeti najnužnije od stvari i krenuti put visoke planine. Put je na početku bio poznat, domaći, širok, a što sam se više udaljavala od mjesta stanovanja put je bivao sve nepoznatiji i sve uži, strmiji, krivudaviji, a brzina kretanja manja i opreznija. Crkvu, župnu kuću i smještaj okružili su borovi i jelke koje s vrhovima planina pokazuju daljini put, put neba. Pokazuju da sam došla do kraja, da ja dalje ne mogu, a dalje si samo ti Bože moj, dalje možeš samo ti… Kada put na zemlji dovrši se, na nebu se nastavlja dalje. To je smrt prije one tjelesne smrti, to je umiranje ovom svijetu da bi se rodila u novom nebeskom, božanskom svijetu.
Upravo tada započeo je moj susret s Bogom. “Bliže o Bože moj…. .” kaže pjesma… Sve bliže Ocu koji je na kraju zemlje, na vrhuncu planine, početku neba, koji stoji i strpljivo čeka mene, da mu se svratim, bar na čas, da me izgrli, izljubi, da mu dopustim da me opere, nahrani, da proveselimo moj povratak njemu, naš susret.
Susret u vrhunskim mislima koje su iznad mojih, ograničenih misli, u vrhunskim riječima koje su iznad mojih ograničenih riječi, u vrhunskim djelima koja su iznad ikakvog mog dijela, u onome gdje on jest, gdje prebiva sveobuhvatno, savršeno, apsolutno… u miru, u ljubavi, u stvaranju, u ljepoti, u istini, u mome srcu.
Kad god se u duhu svome popnem na vrhunce planina svoga bića ostavljajući za sobom sve i svakog, bacam se u naručaj onomu komu sam netko, onomu koji je prvi o meni imao misao, onomu koji je moj smisao.
Anita Troskot, Šibenik
Zahvaljujem Bogu što sam uspjela doći na Blidinje. Gledajući prirodu, ljude tako sam jasno vidjela djela Njegova. Nije bilo mjesta gdje ga nije bilo. A onda gostoljubivost domaćina, njihova blagost, ustrajnost u strpljivosti i jednostavnosti, a opet tako ustrajni u svjedočenju Isusove riječi .Svi smo bili kao jedno. Mislim da bi ovakve susrete trebali organizirati jedanput godišnje kako bi rasli jedni uz druge i bolje upoznavali jedni druge. Vjerujem da nitko nije otišao isti.
Katica Krček, Osijek
Pitam se kako započeti svoje svjedočanstvo što napisati? Kako sažeti sve blagoslove i milosti u nekoliko riječi. Može li se Gospodina staviti u svoje okvire ograničiti u skučen prostor nečega što se zove vrijeme. Kako danas živjeti brak? Što za mene znači brak? Kako održati svijetlo u braku? Što slavim svaku Godinu? Je li za mene brak Svet? Zbog čega se truditi ostati s jednom osobom u zajedništvu koja se zove brak? Je li moguće oprostiti, razumjeti drugoga i iznova se odlučivati za nove početke? Zbog čega se isplati ostati vjeran? Tko to drži u postojanju dvoje ljudi zajedno? Čemu reći DA ,a čemu NE? Kako živjeti sakrament braka? Može li brak nanovo oživjeti? Može li se Uskrs ljubavi upaliti? Ili je sve besmisao? To bi bila žalosna vijest!
Radosna vijest je da ima netko tko uživa u zajedništvu s dvoje ljudi. Ima netko tko je spreman oprostiti i pozvati na opraštanje ima netko tko uvijek poziva . Ima netko tko te s ljubavlju gleda i čiji pogled na tebi počiva. Kada sam bila pozvana da idem na Blidinje u Masnu Luku moj odgovor je bio:” Što imam tamo ići? Što ću tamo slaviti? Svojih 28.god. bračne muke. Ne da mi se! ” Suprug je inzistirao. Osjetio je poziv i snažan poticaj u srcu i rekao:” Idemo.” Ja sam razmišljala: ” Dobro ovo je zadnja šansa, da završi ova agonija, idem i još malo i ćao!”
Kada smo došli u Masnu Luku dočekao nas je jedan Franjevac. Uvijek sam voljela vidjeti Franjevca. Osjećala sam da je to komad neba na Zemlji. Smješteni smo bili u sobe, a ja sam se posebno obradovala mirom i križem koji je stajao na zidu. Svaki dan smo imali organizirani program, odlazak u prirodu, Sv.Misu i mogućnost ispovijedi. U meni se budila čežnja i u isto vrijeme prihvaćanje i moje DA našem braku. Taj tihi glas u meni je želio obnoviti sve ono što je bilo porušeno kroz 28.godina. U mom srcu se začela klica prihvaćanja drugoga i ponovni početak. Da bude još ljepše duhovna majka Marija Jurković predložila nam je obnovu bračnih zavjeta. S obzirom na to da smo obnovu radili nekoliko puta pristali smo na blagoslov jer nam je godišnjica bila 29.4. Ovaj put se obnova događala u našim srcima. Ovim putem želja mi je zahvaliti svim uzvanicima braći i sestrama koji su bili naši svjedoci kao i divnim kuharicama koje su nas obradovale lijepom tortom, s jagodama koje sam poželjela netom prije puta u Masnu Luku. Da sve bude ljepše 01.05. slavio se Sv. Josip. On je moj zaštitnik i ne mogu da ga izostavim.
Andrijana Bugarin, Split
Obogaćujuće je bilo dublje upoznati članove naše zajednice i doživjeti duhovnost karizme te čuti kako se ona razvijala kroz povijest. Imati vrijeme za tišinu, ali i za susret meni je donijelo mnogo plodova. Između ostalog iscjeljenje jedne rane i novo obećanje koje mi je dao Otac da računa na nas i da će nam dati Duha Svetoga: “Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!” Lk 5,38
Anđela Čale
U malim kratkim pauzama između nagovora ili za vrijeme dok smo imali doručak i ručak, slušajući svjedočanstva i priče drugih koji su iznosili svoju težinu i zamršenost životnih putova, spoznao sam da je moj križ za mene ipak najlakši, bez obzira na bezbroj puta kad sam ga htio odbaciti i molio Boga da ga skine jer neću moći izdržati. Posvijestio sam si istinu da Bog uistinu daje križ svakome po njegovoj mjeri, tako da dragi brate ili sestro, prihvati svoju svakodnevicu, prigrli svoj križ i pođi dalje za Isusom do vrhunca kalvarije svog života. Ne boj se, samo hrabro, taj križ je samo za tebe krojen i on je tvoj identitet.
Druga spoznaja je moja vlastita sljepoća nad strpljenjem. Od prvog dana mog procesa obraćenja, mog odrastanja, mog bolnog čišćenja, nestrpljiv sam bio s ljudima oko sebe, točnije sa suprugom jer sam i nju htio ubaciti u proces, da skupa odrastamo u duhovnosti ove karizme. Poslije svake spoznaje čitajući knjige od prof. Ivančića, ili poslije nekog od seminara osjećao sam se pozvanim da svojoj supruzi “pametujem” i tražim od nje da se promjeni, jer kao nije više do mene, ja sad kužim kako stvari idu, sad je na nju red…..ta moja oholost, zanesenost i želja da se drugi mijenjaju često je dovodila do još jačih zamršenosti između nas dvoje. Al evo Bog mi dade na znanje, da je ona ipak puno više vremena bila strpljivija od mene kad sam ja onako depresivno anksiozan ležao i gubio svaki smisao svog postojanja. Pokazala je strpljivost kad bih ja dolazio uplakan sa psihoterapije i izgledao potpuno zgažen otkrivajući još jednu ranu i traumu. Bez obzira na bolan proces svaki razgovor sa hagioasistentom za mene je bio ljekovit i mojoj duši je lakše bilo, a ona je i dalje ostajala na onom “uobičajenom” životu, i bivala je strpljiva….E blažena oholosti, hvala ti, jer sada vidim…U biti, Bog ima plan za nas, prvo ja pa onda ona. Molim te Bože daj mi strpljivosti za sebe samog, pa onda za suprugu kad dođe njeno vrijeme…
Matija Katava
Marija, ja i sin
Marijo naučila si me danas dok sam šutjela i čekala tvoga Sina,….naučila si me kako ljubiti svoga sina. Lomim se nekad u tjeskobi, što će biti s njim. Htjela bih na sebe staviti svaki pa i najmanji teret kojeg nosi u srcu, svaku suzu, svaku prazninu…sve bih rado preuzela na sebe. Onda mi dolaziš ti Majko i učiš me kako pratiti dijete na njegovom križnom putu. Učiš me kako ga pustiti da dovrši ono što je samo njegova muka i ne smetati mu, samo hoditi uz njega i gledati ga pa premda moje srce krvari, ali gledati ga s nadom i spoznajom da taj put ima svoj divan kraj – Uskrs.
Naučila si me majko danas kako bodriti svoje dijete a ne omalovažiti ga u dostojanstvu i snazi koje mu je Bog dao. Moje oči danas plaču, ali ruke su ostale nepomične jer ga druge Ruke nose i vode na njegovom križnom putu, jer druge ruke čuvaju vrata njegovog srca.
Hvala ti Majko što si mi pokazala kako ljubiti Oca kroz Sina i tvoga i moga.
Cijeli program je zapravo bilo jedno veliko zajedništvo, zajedništvo ljudi koji ljube Isusa a po Njemu i jedni druge. Ono što me je fasciniralo su bili ti dugi pogledi kojima smo jedni druge gledali, pogledi nevinosti, otvorenosti, sućuti, ohrabrenja, razumijevanja i naravno Božanske ljubavi u koju smo svi ovih dana na Blidinju, bili uronjeni.
Isuse hvala ti što sam dio tvoje žive Crkve.
Nataša Tucak, Šibenik
Pod zajedništvom se razumijeva međusobno komuniciranje unutar jedne zajednice u Crkvi, međusobno upoznavanje i prepoznavanje, uviđanje potreba te pružanje pomoći jednih drugima kao i svjedočenje međusobno pomaganje. Zajedništvo zapravo jest svijest da nas Duh Sveti povezuje u istom pozivu i istom poslanju. To je izgrađivanje obiteljskog ozračja i međusobne ljubavi i povjerenja. Tako zajedništvo pomaže da se članovi međusobno štite, brane, stoje jedan za drugoga, da se međusobno uče ljubiti, da jedni drugima praštaju, da nauče kako oprostiti i moliti za oproštenje.
Zajedništvo je ujedno takvo udruživanje koje čini da se vidi da je Crkva Kristovo tijelo, jedan Božji narod, da su to braća i sestre medu sobom, djeca istoga Oca. Zajedništvo pojedinih zajednica i pokreta u Crkvi čine Crkvu kao zajednicu vidljivijom. To je dakle svjedočenje one ljubavi koju Isus Krist traži za Crkvu. Zajedništvo se događa tako da se članovi jedne područne ili pak više zajednica međusobno poznaju i prepoznaju, da se međusobno pozivaju, telefoniraju, da jedni za druge mole, oni koji su bogatiji da pomažu onima koji su siromašniji, oni duhovno jači pomažu onima koji su duhovno slabiji, da jednostavno među njima komuniciraju duhovna i materijalna dobra kako bi se vidjelo Kristovo zajedništvo i ljubav Isusa Krista među nama. To zajedništvo traži da svaki član Zajednice zna strukturu Zajednice. njezine područne zajednice, voditelje područnih zajednica, svoga ravnatelja i utemeljitelja, poziv i poslanje.
No zajedništvo unutar članova nastaje tek ako su oni zajedno svi s lsusom Kristom, ako kao individue i pojedinci prijateljuju s lsusom, ako rastu u milosti i snazi Duha, ako čitaju knjige koje ih utvrđuju u njihovoj karizmi, ako znaju svoju zadaću, svoje poslanje.
Zajedništvo dakle horizontalno medu članovima nastaje iz vertikalnog, iz zajedništva s lsusom Kristom i Bogom. Stoga je svagdašnja, disciplinirana, čvrsta molitva uvjet za sve drugo, osobito za zajedništvo. Zajedništvo pomaže da se otkriju slabosti pa i grijesi i sablazni pojedinih članova Zajednice, i da im se pomogne ispraviti ih.
Ono je ujedno i najbolji način hagioterapije, da se svaki član Zajednice osjeti ljubljen od Boga, od Zajednice i od ljudi.
Tomislav Ivančić, Duhovni život u ZMR (46-47 str.)
