Transkirpt napravila: Anka Severin
Tomislav Ivančić
Makropatologija je RASTRESENOST, raspršeni smo na tisuću svojih briga, problema i obaveza koje nas svakodnevno okupiraju. Tako zaboravljamo bitno i gubimo sebe. Izlaz je u osloboditeljskoj makroterapiji. SABIRATI SE, u svakom razdoblju svog života. Čak i dijete se zna sabrati i osluškivati svoju majku još u utrobi, a osobito poslije, igrajući se zna slušati što roditelji kažu i čuje sve. Prema tome i djeca i mi odrasli moramo se znati sabirati.
Bit istočnog grijeha je rastresenost, đavao je diabolos (grčki), ta riječ dolazi od riječi diabalein što znači rastresati, razdjeljivati. Prema tome, đavao ljude rastresa, jer kad smo rastreseni, nismo koncentrirani na ono što radimo, na ono što od Boga tražimo i ne možemo primiti, jer nismo na to koncentrirani. Kad smo rastreseni ne možemo razgovarati ni s kim. Rastresenost znači da smo tjelesno i psihički tu, a svojim mislima, svojim duhom, svojim mozgom negdje drugdje. Nismo ono što jesmo i ondje gdje jesmo, osobnost je tu ali sabranost tu nije. I budući da ga đavao rastresa, čovjek je u strahu i nikada ne zna što mu se može dogoditi. Ne spoznaje pravu stvarnost o sebi i o prirodi. Znanost daje nova i nova otkrića, otkriće nije nešto što je znanost napravila, nego što je znanost otkrila, znači bilo je tu. Sva tehnička dostignuća su bila tu, znanost ih otkriva, a ne stvara, formule su već tu, struja već postoji milijarde godina, ali se za nju nije znalo, atomska energije i druga energije su bile tu, ali ih mi nismo poznavali, zato što smo rastreseni i mi stvari ne vidimo. Što god ne vidimo i što god zaboravimo, to za nas ne postoji, time se ne možemo služiti. O tome ništa ne znamo, i ostajemo primitivni jer se samo krećemo oko sebe u prirodi i stvarnosti. Sigurno je znanstveno to, da je priroda prepuna novih i novih energija, prekrasnih velikih stvarnosti koje bi čovjek mogao koristiti, ali zbog čovjekove rastresenosti ne može ih tako brzo otkriti.
Vidi se da smo osobito rastreseni baš na duhovnoj razini, jer kada gledamo prirodu, rijeke, vodu, jabuke, kruške, kada čitamo razne vijesti u novinama, onda ih ne zaboravljamo, ali kada čitamo Sveto pismo, slušamo propovijed, predavanje znanstveno i razumno, duhovno i intelektualno, brzo zaboravimo. Ono što je vezano uz slike lakše se pamti, a ono što je bez slika i usporedbi, to brzo zaboravljamo. Intelektualne pojmove brzo zaboravljamo, a onda i energije i sile, sve što se ne može vidjeti očima tijela, brzo se zaboravlja.
Tako brzo zaboravljamo i da je dobro činiti dobro i da je sama ljubav to što je dobro činiti, jer smo tada vječni. Moralne vrijednost su dragocjene i kad ih obdržavamo tada živimo i tada smo vječni. Kad sam dobri, nitko nas ne može ugroziti, a kad smo zli, bolesni smo, ugroženi, stanice mozga se razaraju, odumiru, a preko tog razaranja razaraju se i drugi organi tijela, a osobito duša. Bit zla je razaranje života, a život je duh. Isus kaže „ja sam život“ pa se razara naš odnos s Bogom, a Bog je apsolutni duh. Dok smo dobri, s Bogom smo povezani i sve smo jači, Bogu sve sličniji, sve sposobniji. No kad činimo zlo, sve smo nesposobniji i u školi, i kod stroja i u obitelji i u odgoju, sve razoreniji, padamo prema životinjskom ili čak fizikalnom svijetu. Čovjekova sudbina je uvijek činiti dobro, on to može kad je sabran. Isus je došao sabrati ono što je bilo raspršeno.
Zašto čovjek fizički umire? Zato što se zapravo dijeli, raspršuje, rastresa njegovo tijelo i stanice njegova tijela. Zašto on stari?
Upravo zato što stanice sve više zaboravljaju, umiru, zato što je čovjek zao, zaboravlja dobra, veže se uz materijalno, a ne uz duhovno. Postaje rob i cijelo tijelo nekako bježi i tijelo fizički umire. Smrt nije normalna, prirodna, Bog nije stvorio smrt, kaže Sveto Pismo, smrt je došla s grijehom. Smrt je došla kad se čovjek rastresao, zaboravio na Boga i poštivanje njegovih zakona, i da ne bi činio još veća zla izbačen je iz raja. Zaključimo: Isusov dolazak dogodio se da nas sabere i poveže s Bogom.
A sjetimo se, neprestano molimo nesabrano, rastreseno, neprestano griješimo. I onda se čudimo zašto nam molitve nisu uslišane, čudimo se da smo toliko Očenaša, Krunica izmolili, toliko puta bili na svetoj misi, toliko puta molili za bolesnike, a nitko ne ozdravlja, ništa ne dobivamo od onog što molimo. Tako nastaje ateizam u nama i pomisao da Boga nema, a sve od kad je Adam u raju rekao Bogu NE. Bog mu je rekao “ne diraj u drvo spoznaje dobra i zla“, ne diraj u savjest, nemoj sam određivati što je dobro i što zlo, savjest će ti reći, Bog će ti reći.
Bog je apsolutno dobro i govori preko savjesti jer je savjest glas bitka, bitak je sam Bog kao osoba. To je Božji glas u čovjeku. Kada sami određujemo što je dobro, a što zlo, tada diramo savjest, počinjemo činiti zlo i materijalno nam postaje važnije od duhovnog. Čim nam je materijalno važnije, padamo na nivo životinje, važniji su nam laki užici, ovisnosti, a ne vječne vrijednosti.
Vidimo iz ovoga da je sabranost neizmjerno važna. I smrt, i strahovi, i tjeskobe, i krivnje dolaze od toga što je čovjek rastresen. To znači da kad govorimo o makroterapiji da je prva točka koju treba temeljito vježbati od sada u životu upravo sabirati se. Jedino sabranost omogućuje povezivanje s bitkom i postojanjem i čini nas vrhunskim ljudima i oslobađa nas i uvodi u novi život i u sretan život.
Najvažnije je sabrati se, ako želimo iz jednog razdoblja izići bez rana i trauma, radosno u novo razdoblje i to novo razdoblje započeti s velikom radošću, sa zdravljem i sigurnošću da će biti sve najbolje. Trebamo se učiti sabirati; početi razmišljati što to znači, kamo ću ja sada ući, što će to biti.
Bit našeg života je putovanje, svake sekunde putujemo, svaki čas nekud idemo, gledamo u drugom smjeru, hodamo, putujemo autom i odvajamo se od prostora, od vremena, od ljudi, od situacija, od svega se opraštamo i idemo u novo s optimizmom. U suprotnom idemo u depresiju, nezadovoljstvo i nikada ne otkrivamo novog čovjeka u sebi.
Sabrati se, jer rastresenost je najgore što nam se može dogoditi. Kad smo rastreseni nismo svjesni, badava imamo lijek, a ne znamo da ga imamo, jer smo zaboravili. Bit rastresenosti je bit grijeha. Vježbati se ako smo nešto zaboravili, neko ime, vježbati da se sjetimo, neki tekst kao da je razlomljen, sabrati se i pokušati se sjetiti, što smo skupili u sebi i skupiti u jedno. Neuroznantvenici E. Kandel i D. Amen govore da svaki napor, svako traženje da se sjetimo, to neizmjerno liječi naš mozak.
Potrebno je:
1.Učiniti temeljnu odluku za život, za ljubav, za povjerenje, za spas – vratiti se prvoj ljubavi.
2. Riješiti pitanje samoga sebe, zavoljeti sebe kao dar, jer darovan sam samom sebi.
3. Ne sam određivati što je dobro, a što zlo, nego slušati savjest. Savjest je glas bitka u nama. Ona je središte, ona je kriterij i prema njoj se možemo odrediti što je sreća, a što propast, što je život, a što gubitak života.
4. Biti uvijek svjestan Božje bezuvjetne, apsolutne ljubavi i ponavljati si:
„On mene ljubi“, “On je mene prvi počeo, ljubiti”.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
