Piše: Sanja Popadić
Važno je ne biti rob onoga što ljudi misle i govore o tebi. Neprestano nas razapinje misao što onaj drugi misli o nama. Ne pitamo se što misli Stvoritelj, onaj koji me pozvao u život.
Da li izvršavam svoju životnu zadaću i da li ja kročim putevima dobrote, istine i ljubavi ili sam zastao na pola puta. Da li praštam srcem? Čitav naš život svodi se u hodu prema Stvoritelju, u traganju za smislom i srećom koja se može pronaći samo u vršenju Očeve volje kako je to Isus činio. Da bismo to mogli potrebno je svaki dan dolaziti na izvore žive vode i napajati se kako bismo otkrili u svjetlu tko smo i kamo idemo?
Od kud potreba da budemo veliki u očima drugih, da nas oni hvale i da nam plješću?
Pitam li se koliko sam velik u Božjim očima i što On misli o meni? Da li mu uopće želim pokazati koliko mi je stalo do njega ili mu okrećem leđa gledajući druge ljude. Vezanost za ljude čovjeka zaustavljaju jer on stoji u prostoru i vremenu iščekujući ljudsku pohvalu umjesto da ide za onim planom i projektom koji je Stvoritelj u njega upisao. Time pokazujemo da nam Stvoritelj nije na najvažnijem mjestu ali ni mi sami sebi već druge ljude stavljamo na pijedestal i gubimo sami sebe.
Potrebno je Boga staviti na prvo, najvažnije i najviše mjesto i tek tada dobivamo sve ono što nam je potrebno. To je jedini put svestranog ostvarenja čovjeka i ne postoji drugi put već samo Put koji je donio Isus Krist.
