Tomislav Ivančić, Minuta za tebe, snimka od dana 8. rujna 2022. godine
Nije teško reći od sada ću vjerovati, ali je užasno teško ući u vjeru. Svi mi mislimo da smo vjernici. Mnogi teolozi su završili vrhunske škole. Toliki biskupi vladaju Crkvom, Pape. Toliki redovnici i redovnice se odriču svijeta i žive u samostanu, samo da bi bili u vjeri, i svi mi mislimo da smo mi vjernici. Međutim, po dijelima se prepoznaje da mi to nismo…
Isus kaže da će nas ljudi po djelima prepoznati, jesmo li ili nismo proroci. A biti prorok znači biti čovjek koji kad nešto kaže, onda će se to i dogoditi. Prema tome, kad kažem da idem moliti Gospodina da mi da zdravlje, onda znam da će mi dati zdravlje i onda se to događa. Lažni proroci su oni koji kažu: „Molit ću, pa ću vidjeti što će biti. Molit ću, a na Bogu je da mi da.“ To su lažni proroci. Oni nas uništavaju. Bog ne može ne dati ono što je dobro. Bog je tebi već unaprijed darovao mir, zdravlje ili bilo što što ga moliš. To stoji pred tobom!
Toliko darova stoji pred nama! I mi neprestano vičemo Bogu, a ne čujemo da već u Starom zavjetu Bog kaže Mojsiju da rekne narodu da ne viče. „Zašto vičete k meni? Napravite to što sam vam rekao.“ To znači: „Digni ruku nad Crveno more, ono će se razdvojiti. Krenite kroz njega i spasit ćete se.“
No, mi ćemo radije moliti Devetnice, Trodnevnice, dati stotinu misa za nekoga. Mi ćemo moliti danju i noću, ali napraviti ono što Bog kaže – vjerovati, to ne! A on kaže tako jasno: „Kad molite, vjerujte da ste to već dobili.“
Prema tome, učiti vjerovati znači naučiti prijeći iz sadašnjeg načina vjerovanja – gdje smo mislili da je to vjera, a nije, u sasvim drugo. Do sada smo vjerovali da je Bog sudac, da je opasan, da on ponekad daje, da mi moramo moliti, ali da li ćemo dobiti – ne znamo, da je Bog netko tko nam daje patnju i bol da bi nas naučio živjeti, da je On netko tko je napravio Pakao i Čistilište i prema tome nam prijeti. Jer, ako nam ne prijeti, nitko neće biti dobar i svet. Treba, dakle, prijeći iz toga što mi zovemo vjera, a što je zapravo sotonska vjera. Đavao nas laže da je Bog samo sudac, da on uživa u našim patnjama, da nas je stvorio da nas muči, da nas baca u Pakao, da prijeti vječnim mukama. Lažac i Otac laži, kaže Isus! I time nas Đavao ubija, jer mu vjerujemo.
Treba dakle, iz te vjere, koja je negativna, zla, i kojom nas je Bog učio u Starom zavjetu da to nije vjera, prijeći u onu drugu. A to je: ne da ja nešto moram činiti da bih bio sretan i zdrav, nego Bog je već učinio za mene i trebam samo to uzeti. Već sam svet i trebam samo reći: „Da! Jesam! Prihvaćam to!“ Već sam zdrav, samo trebam reći: „Da! Prihvaćam to! Hoću to!“ Već sam slobodan od grijeha, samo trebam reći: „ Prihvaćam Tvoje oproštenje.“ Već sam čist i nov, trebam samo reći: „Da!“

Drugim riječima, cilj čitave vjere i povijesti čovječanstva jest slava Božja. A slava Božja znači kako Bog želi biti glasovit. A glasovit je onda ako cijelo čovječanstvo počne govoriti: „Gle kako mi je velika i dobra djela učinio!“ Kad mi hvalimo Boga što nam je učinio dobro, oslobodio nas od bolesti, što je ozdravio tvoga sina, što je oslobodio tvoje dijete, tvoga mladića ili tvoju kćerku od droge, time što je učinio da ti budeš velik, svet, slobodan, inteligentan, tada Bog postaje glasovit. Svi o Njemu pričaju. To je slava Božja.
Prema tome, slaviti Boga znači dopustiti da nam čini dobro. I proslavljati Boga znači upravo to – vjerovati da On hoće činiti dobro i zato mu dopustiti – neka čini.
Potrebno je prijeći iz onoga što smo mi naučili – da mi sami sebe spašavamo, da mi sami pobjeđujemo Đavla, da mi sami sebe uvodimo u Nebo, da sve o nama ovisi, i da smo odgovorni za svoj spas – u nešto sasvim drugo.
Spas! To je nešto što donosi samo Spasitelj, Isus Krist. Spas i svetost je ono što mi Bog daruje. Sloboda od bolesti i grijeha je ono što mi Bog daruje i od čega me on oslobađa. Sreća – to je Bog sam, ono što On daje.
Ako to dobro uviđaš – umjesto da vjeruješ da ti moraš sve činiti kako bi se svidio Bogu, da trebaš činiti sasvim suprotno: Treba sve učiniti kako bi se Bog svidio tebi. Cijeli problem je u tome što se ti hoćeš svidjeti Bogu i tražiš svoju slavu. Trebalo bi skroz okrenuti „ploču“ i dopustiti Bogu da on postane glasovit, slavan, da se Njemu divimo, i da na taj način Bog postane naša slava, a ne mi Božja slava. Skroz okrenuti. Prijeći iz toga da tražiš da ti proslaviš sebe, jer činiš dobro, moliš, odričeš se. Ne! Nego, priznati kako Bog tebi čini dobro i da mu se diviš. Da prestaneš tražiti da ti budeš glasovit i slavan, već da dopustiš da Bog bude glasovit i slavan. Da ne činiš ti sebi dobro i spašavaš se, već da dopustiš Bogu da On čini tebi dobro i da tebe spašava. On tako postaje glasovit, slavan i tako Bog postiže svoju svrhu.
Bog hoće samo jedno – biti slavan. Što to znači? Činiti nama dobro, dobro, nevjerojatno dobro, toliko da postajemo dionici njegovne naravi, da smo postali Bog. Pa, to je nevjerojatno! I ako se počnemo diviti Bogu, tada su naše molitve uslišane i zapravo smo tada postali zdravi.
To je nešto sasvim novo. Ako si ovo shvatio, poštovani slušatelju, garantiram ti, jamčim ti, postat ćeš silovit, zdrav, neizmjerno sretan čovjek i vrhunski vjernik.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)