Piše: Lana Poljak Branisavljević
GLEDAJ U ZDRAVLJE
Jučer sam provela nekoliko sati čekajući u bolničkom hodniku. I dok su tako minute i sati prolazili, po mojoj glavi vrtilo se bezbroj misli. Kada je čovjek u muci najčešće ga tada “opsjedaju” misli poput: “A zašto baš ovako mora biti? Zašto se baš to sada događa? Zašto baš ja moram kroz ovo prolaziti?”.
U tim trenucima kada moj razum ne daje odgovore na ta pitanja jer ih ne zna dokučiti, sjetim se najmudrijeg čovjeka u povijesti čovječanstva, Isusa iz Nazareta. Sjetim se njegovog vapaja Ocu u Getsemanskom vrtu. Nije li on tada, baš kao što i mi često u svojoj krhkosti činimo, zavapio: ” Ako je moguće Oče neka me ovo mimoiđe…”
Mi tada ostajemo zagledani u našu nemoć, obuzima nas samosažaljenje jer smo se našli u situaciji koja je za nas teška, u tom trenutku ne razmišljamo bistro niti mudro, rastreseni smo i ranjivi. I dok promatram zabrinuta i tužna lica ljudi u čekaoni hitnog prijema, pitam se, a što je to čovjeku činiti kada se nađe u nekoj patnji i muci? Kako iz toga izaći i nadići te tjeskobne osjećaje?
Odgovor leži upravo u onome što je učinio Isus. “On uperi pogled prema nebu i kaže: Ali, Oče, neka bude volja tvoja!”. Usmjeriti “pogled srca”, uzdignuti dušu i glavu prema Onome tko je Stvoritelj svega. Prema Onome tko je darivatelj života i zdravlja, prema Onome tko nas poštuje, prihvaća i ljubi. I iskrena srca izreći taj: ” Da, ja Tebi vjerujem da će i ova situacija izaći na dobro! Da, prihvaćam Tvoju volju za moj život i život mojih najbližih. Iako ja to ne vidim ovog trenutka, čvrsto vjerujem da će biti baš onako kako je za njega dobro…”.
Kako bi bilo dobro kada bi na zidovima bolničkih soba i hodnika stajale rečenice koje bi nas podsjećale da stojimo u sigurnim rukama svoga Stvoritelja i da je Život neuništiv usprkos fizičkim i psihičkim bolima. Kako bi lijepo bilo kada bi nas u tim dugim minutama i satima hrabrile i vraćale nadu rečenice poput: ” Ne boj se! Bit će dobro!” ili ” Zdravlje je jače od svake bolesti.” ili ” Zagledaj se u ono zdravo u sebi” ili ” Ne kloni, ne posustaj, nisi sam.”, zar ne?
Dragi prijatelju, neka ti svako tvoje životno iskustvo, pa i ono koje je teško i ponekad bolno, bude prilika da tvoja vjera i tvoje povjerenje u Stvoritelja rastu! I da te još više osnaže i učvrste na putu kojim ti je proći…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
