Piše: Lana Poljak Branisavljević
TRAGOVI LJUBAVI
Prije više od šest mjeseci moja obitelj je u svoj dom primila jednu malu Ukrajinsku obitelj, mladu mama sa dva dječaka. Jedino što smo tada imali, osim nekoliko kvadrata stana viška na raspolaganju, bilo je otvoreno srce i želja da barem jednom djetetu pružimo sigurnost i mirno djetinstvo. Oni su se sada odlučili vratiti u svoju domovinu, a ja uzbrkanog srca, poput mora koje je jugo dobro izmješalo, prebirem u svom srcu sve ono što smo zajedno prolazili i doživljavali proteklih mjeseci. Potpuni stranci, skoro sa drugog kraja svijeta, različitih navika i običaja, drugačijeg jezika i kulture, postali su obitelj, baš kao da se poznaju oduvijek.
I znam, ne čini tu bliskost čista fizička blizina, niti empatija, to je ono puno “dublje” u nama. Svojom duhovnom dušom mi dotičemo jedni druge. Duhovna stvarnost je ta po kojoj postajemo bliski jedni drugima. Ona jedina stvara istinsko i pravo zajedništvo među ljudima. Uvijek me iznova fascinira ta snaga koju duh nama daruje. Duh po kojem je čovjek sposoban nadilaziti stvari koje njegov razum u prvi tren možda niti ne razumije, duh koji u sebi nosi nadu u Dobro i onda kada su sve prognoze oko nas tmurne i pesimistične, duh koji mami osmijeh na lice i onda kada su oči pune suza…
Dok slušam kako taj naš mali osmogodišnji dječak čita svoju priču o Hrvatskoj i o tome što je sve ovdje doživio, promišljam kako sve ono što govorimo i činimo, možda na neki način neprimjetno, duboko ostavlja trag u drugima. Jedni drugima darujemo dobre ili ružne riječi, pohvalu ili kritiku, prenosimo nemir i nervozu ili pomažemo jedni drugima ući u mir. I pitam se: “Kakav trag sam ja ostavila u ovome danu? Jesam li danas svojim riječima i svojim postupcima dotakla nečiju dušu tako da je radosno oživjela?Ili sam možda nekoga “grubo okrznula” svojim riječima ili stavom?”.
Zastani sada načas…Prisjeti se svog djetinjstva, svog odrastanja, svog mladenaštva, razdoblja studiranja, odnosa sa mladićima i djevojkama, svojim prijateljima, profesorima, a onda i sa svojim najbližima…Što si to njima kroz godine svoga života od sebe darovao? Kakav trag si ostavio u njihovim srcima? Možda ožiljke, grube riječi, inat, ravnodušnost, nemar? Shvaćaš li koliko je to besmisleno i koliko se to snažno ukorijenilo u naše sjećanje i pamćenje? Jesi li svjestan koliko zlo kroz te naše ružne postupke razara i nas i one oko nas? Odluči sačuvati sebe i druge od zlih misli, riječi i postupaka…
No, prisjeti se danas i svih onih trenutaka kada si drugima darivao nadu, osmijeh i blagost, kada si bio ruka pomoći i rame utjehe. Nije li naša duša upravo najbogatija kada drugome mogu učiniti dobro, darovati mu svoju ljubav, kada mogu pomoći drugome da uđe u slobodu i donijeti mu radosnu vijest života. U životu se isplati jedino takvo “nepropadljivo blago” zgrtati, zar ne? Nemjerljivo je to bogatstvo!
Pamtim brojne riječi mog dragog profesora Tomislava Ivančića i od njih nekako i danas živim, sjećam se njegova glasa i osmijeha, šala i ozbiljnih savjeta, njegove blagosti i očinske strogoće. Nije li to upravo taj trag koji ostavljamo jedni u drugima? I kao da upravo ti trenuci rastanka učvršćuju u nama tu posebnu i snažnu vezu satkanu od svega onoga što smo jedni drugima darivali. Zato nastoj, dragi čitatelju, ostaviti trag dobra i ljubavi u ovom danu kojim prolaziš…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
