Piše: Nilda Penavić, Mostar
ISKUSTVO IZ FORMACIJE BLJESKA
Uvijek sam čula od drugih kako govore, a i ja sam tako osjećala, kako mi je Bog u životu sve lijepo posložio. Završila sam fakultet, udala se, rodila djecu. Dok su djeca bila mala imala sam tu privilegiju da mogu biti s njima. Tek s napunjene tri godine odlazili su u vrtić. I kad su „narasli“, najstarije dijete je imalo 10, a najmlađe 3 godine, osjetila sam čežnju za poslom. I baš u tom periodu sam doznala za natječaj, prijavila se i dobila posao. Djeca su odrastala, svatko je odabirao svoj put, a ja i muž postajali smo sve bliži i sve više orijentirani jedno na drugo. Dobro smo se razumjeli i podržavali se međusobno.
Uključila sam se u formaciju Zajednice 2019., a u listopadu prošle godine počeo je „Bljesak“. Rečeno nam je da ne smijemo izostajati, jer je to bio zahtjev koji je postavio utemeljitelj prof. Tomislav Ivančić od kada je „Bljesak“ započeo 2013. god. Već na drugom susretu imala sam iskušenje da ne sudjelujem, kćer mi je završila na Hitnoj pomoći. Do idućeg susreta svi smo dobili koronu. Muž je morao otići u bolnicu. Nekoliko je dana bio na kisiku pa su ga stavili na respirator. Za mene su to bili teški dani. Navještaji Bljeska su me održavali u sabranosti, upijala sam ih i danju i noću. Isusu je stalo do mene, zanima se za svaku situaciju u mom životu. Bila sam stalno u Njegovoj prisutnosti i donosila sam pred njegove noge muža, da ga liječi. Nisam se borila s psiho-fizičkom razinom, nego sam se dizala na duhovnu razinu, vjerujući da Bog sve izvodi na dobro. Plakala sam, ali ne u očaju, nego s Isusom.
Odricala sam se straha od smrti, prihvaćajući, što ako se i to dogodi, pa mi nismo gospodari svoga i tuđeg života. Predavala sam Mu cijeli svoj život. S punim pouzdanjem sve bih stavljala u Njegove ruke, neka vodi moj život kako hoće. To odricanje od moje volje donosilo mi je slobodu i mir. Nakon dvadeset dana na respiratoru, muž mi je umro. Bila sam tužna, ali ne očajna. Vidjela sam sebe kao kuću na koju su se navalile bujice, ali ona se ne ruši jer je izgrađena na kamenu. Djeca su bila u sabranosti i miru. Dosta ljudi mi je reklo, gledajući djecu i mene, kako se dobro držimo. Ja znam da je to djelo Duha Svetoga koji nas je tješio i nosio kroz ove situacije.
Nisam zabrinuta za svoj život i život djece. Znam kome sam povjerovala i tko me vodi. Idem dalje uspinjući se neprestano na duhovnu razinu. Sad shvaćam i razumijem izreku koju je rekao sv. Augustin:
“Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”
Vjerujem u Radosnu vijest, ne u tugu, jer za vječnost si nas Bože stvorio.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
