Piše: Lana Poljak Branisavljević
NE BRINI TJESKOBNO
Nedavno mi se jedna draga i bliska osoba povjerila kako ju je uhvatila tjeskoba. Kako prateći događanja u našoj domovini i svijetu oko nas, njeno srce i misli pritišću neka mučnina, nesigurnost i neizvjesnost. Zahvatile su je tjeskobne i mračne misli. Psihologija kaže da je tjeskoba izrazito neugodan osjećaj koji je često izazvan pretjeranom brigom, nemirom, strepnjama, napetostima ili drugim teškim životnim okolnostima koje čovjeka zabrinjavaju i brinu.
U području hagioterapije tjeskoba kod osobe nam “signalizira” da je prisutan manjak povjerenja u Dobro, da je strah “nagrizao” naše povjerenje i mi počinjemo sumnjati i očekivati nešto loše, upijamo negativne vijesti i prognoze i ne vidimo da može biti drugačije.
U tim situacijama uvijek si postavim dva pitanja: “Lana, vjeruješ li ti da je zlo jače ili da je Dobrota jača? Vjeruješ li da tvoj Stvoritelj vodi i drži ovaj svijet u svojim rukama ili misliš da su ljudi toliko moćni da o njima sve ovisi?”.
Toliko puta sam se u svom životu uvjerila i iskusila da Njegova volja nadilazi sva naša planiranja i da su zaista Njegovi puti iznad naših puteva. Toliko puta mi je moj Stvoritelj pokazao kako situacije koje nama ljudima izgledaju nemoguće okreće na dobro. Imaš li i ti, dragi prijatelju, takvih iskustava? Gdje je to Stvoritelj svojim “zahvatom” učinio za tebe “čudo”? No, je li koji put i tebe uhvatila tjeskoba? Znaš li ostati smiren u teškim trenucima i ne dopustiti da te nemir i briga preuzmu?
Mnogi od nas često “padaju” upravo na tom “ispitu”, zar ne? No, znam da naše ljudske snage zaista nisu dostatne nositi težinu života. Potrebno je svoje slabosti tada staviti u ruke Jačega. To je jedini put. Samo On može ponijeti ono što sama ne mogu. Samo On može razumjeti moju bol, onako iskreno bez lažne ljudske sućutnosti. Znam, potrebno mi je k Njemu ići. Šutke sjesti u Njegovu blizinu i osluškivati kako me tješi, podiže, vraća nadu.
Upravo danas nam je više nego ikad potrebna nada.
Nada koja nadilazi sva razumska uvjeravanja. Nada koja raspršuje svaku podmuklu sumnju koja nas želi zarobiti. Nada koja u tamu unosi svijetlo i koja tjera sve strahove. Zato je u ovim današnjim vremenima iznimno je važno biti čovjek koji širi nadu. Potrebni su nam ljudi koji govore: ” Bit će dobro! Dobro je jače od svakoga zla!”, a onda i svojim životom upravo to svjedoče. Budi i ti jedan od širitelja nade u svojoj obitelji, na radnom mjestu, u bolnici, u školi, u tramvaju…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
