Istinitost priče jamči CHT koji je ustupio slučaj. Podaci poznati uredništvu.
Mnogi pacijenti dolaze s pitanjima: „Zašto postoji patnja?, Treba li je se bojati?, Kako izaći iz nje i ima li patnja smisla?“ Kako uopće definirati patnju? Ono što sve patnje povezuje jest paraliziranost i nemogućnost izlaska iz neke nemoći. Uspijemo li se bar malo udaljiti od pogleda uprtog u patnju, imamo šansu stvarnost vidjeti u cjelini. Cjelina je pak sastavljena od dijelova koji su najčešće naši izbori gledanja na stvarnost.
Iako je u tim trenucima teško povjerovati, čovjek ipak sam odlučuje hoće li gledati u bolest ili u zdravlje, u patnju ili izlaz.
Njegov duh uvijek nadilazi psihofizičku razinu i sve njezine slabosti te pogled usmjerava dalje, iznad patnje. Brige i muke tijela onesposobljuju čovjeka, ali duh se neumorno trudi i treba mu dati šansu. Često nismo svjesni kako izlaz iz patnje postoji u nama! Otkrivamo ga tako da najprije spoznamo čiji smo, tko nas je stavio na ovaj svijet. Samo pogled u našeg Stvoritelja i čežnja za Njegovom dobrotom i svim kvalitetama bitka vuče nas van, stavlja nas izvan patnje i u mogućnost odluke za dobro. To je trenutak izlaska. Duhovne bolesti, tj. patnja, ne liječi se tako da se bori protiv zla, nego da se borimo za dobro, istinu, ljubav. Kao što se ne tjera mrak iz sobe, već se pali svjetlo.
Hagioasistent je poput mosta preko kojeg pacijent dolazi do otvaranja dobru, do uspinjanja na razinu istine, do shvaćanja da čim pomisli na dobro, već se zdravlje događa. Patnje se ne treba bojati jer patnja je tu stalno. Smisao svake patnje jest da čovjeka vrati u susret i suradnju s Bitkom, u iskustvo da nas Stvoritelj nosi na svojim rukama. Zapravo, šteta da Ga tek u nekoj patnji više tražimo i više puštamo u svoje srce. On pak neće dozvoliti da se slomimo. Stavimo svo svoje pouzdanje u Njega, u Njegovu volju koja je uvijek samo za našu dobrobit. Imajmo povjerenja da je patnja koja nas je zahvatila samo prijelaz do nove životne sigurnosti, zdravlja, sreće i cjelovitosti s bitkom.
Primjer iz prakse
U centar je došao mladić sa simptomima manjka samopouzdanja, nesigurnosti, straha i osjećaja bezvrijednosti. Prepoznaje se da doživljava egzistencijalnu patnju, da su u njega upisane negativnosti i opomene. Mladić priznaje da osjeća da su svi njegovi prijatelji vrjedniji, bolji i uspješniji od njega jer imaju obitelj, djecu, posao, auto, kuću… Poseban strah zadaje mu posljednja prilika da obrani diplomski studij, koju ako propusti, gubi pravo studiranja. Nedostaje mu samopouzdanja da to može te se zato ne uspijeva sabrati i učiti. Vjerovala sam u njega, da može i da će uspjeti. Pojasnila sam mu da je strah nešto čega nema, kao što nema ni mraka – dovoljno je upaliti svjetlo i on se raspline, samo treba pronaći prekidač.
Objasnila sam mu ontološku strukturu čovjeka, da je čovjek biće u Bitku i da ima sve njegove karakteristike, zatim zakonitosti duhovne duše, kako je dobro svemoćno i da postoji Netko od koga je on ljubljen i dragocjen samim tim što postoji. Posredovala sam mu koliko je originalan i poseban i naglašavala koliko je važno gledati u apsolutnu dobrotu Stvoritelja.
Čim se odluči za dobro, misli, govori i čini dobro, tada je na čvrstom temelju i nitko mu ništa ne može. Odmah je zapisivao što ga se dotaknulo i rečenice koje su ga podizale iznad straha. Nakon nekoliko susreta počeo je sebe doživljavati cjelovito i u sebi vidjeti vrednote. Spoznaje da se umanjuje gledanjem u negativnosti i da ulazi u mrak kada povjeruje u zlo te dobiva iskustvo da je dovoljno samo sjetiti se apsolutne dobrote, istine i ljepote kroz riječi: mogu, hoću, vjerujem, i da tada iz mora zla prelazi na obalu dobrote.
Posredovala sam mu svoje iskustvo kako sam sama izlazila iz strahova jer sam i sama bila student prije dvije godine. Prvi je korak podsjećanje da sam ja u zagrljaju Dobrote, Istine i Ljubavi; ja u to ulazim i kažem svoj „DA!“, pristajem da me se zagrli.
Drugi je korak praštanje profesoru i molba da i on meni oprosti te gledanje u ono dobro u njemu uz odluku da ću o njemu misliti sa zahvalnošću i o njemu govoriti samo pozitivno. Pojasnila sam mu da je ovo prilika da dođe do svoga iskustva i ohrabrivala ga da će sve biti dobro i da je vjera očekivanje dobra! Vjerovala sam da će biti dobro! Znao je da sam duhom s njim i, kada je sve prošlo, svjedočio mi je: „Kada sam došao pred komisiju kojoj sam ranije sve oprostio, vidio sam ih očima dobrote i bilo je dobro. “
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
