Za dobar dan – iz pera hagioasistenta

GDJE JE NESTAO ČOVJEK?

Nedavno sam na televiziji gledala dokumentarnu emisiju o jednoj skandinavskoj zemlji. Kroz razgovore novinarke sa stanovnicima nametali su se zaključci kako su u toj zemlji obrazovanje i zdravstvene usluge besplatne, nema korupcije i krađa, čekanja u redovima i komplicirane birokracije, arhitektura je prilagođena čovjekovim potrebama, otpad se u iznimno velikim količinama reciklira, a umjesto izgradnje cesta sve više grade biciklističke staze. Zastala sam na trenutak i pomislila: “Pa ovo je uistinu fantastično!”. Sa zanimanjem sam gledala dalje…Jedna sugovornica zatim kaže kako svaki stanovnik ima svoju digitalnu iskaznicu i svoj identifikacijski broj. S tom iskaznicom obavlja sve što je potrebno od podizanja kredita, pregleda kod liječnika pa do posudbe knjiga u knjižnici. No, navodi ona, nije bitno kako se osoba zove, njeno ime i prezime, tako se svima olakšava, kako se, između ostaloga, ne bi morali mučiti s izgovaranjem imena stranaca koji dolaze iz drugih zemalja.

Bila sam poprilično zatečena time što je govorila. Zar je čovjek u toj zemlji zaista postao niz brojeva?

Nije li upravo čovjek stvoren jedinstven i originalan, nosi svoje ime koje su mu roditelji s ljubavlju birali, svoje prezime kojim je utkan u povijest svoje obitelji, on je stanovnik ne samo svijeta već pripadnik baš tog jednog naroda, jedne – baš njegove domovine. Upravo je to ta ljepota u različitosti: “Biti svoj! Ljubiti one od kojih si potekao, biti ponosan što možeš govoriti svojim jezikom, čuvati svoje običaje i učiniti ovaj svijet upravo tako posebnim i lijepim!”. I iznova se nameće pitanje: “A gdje je nestao čovjek? Zašto je sve oko čovjeka važnije od samog čovjeka? I stanovi i restorani i bioodrživost i automobili i megakompanije…Tako često činimo sve da ugodimo tijelu, da ispunimo dane nekim lagodnim emocijama, podredimo zabavi i trenutnim zadovoljstvima ili pak gomilanju dobara. Primjećujem kako se rijetko u našim razgovorima progovara o ljepoti poniznosti, o davanju bez financijske računice, o žrtvi koju smo spremni učiniti za drugoga, o ljepoti oprosta i pokajanja, o vrijednosti truda i napora.

Ono materijalno, opipljivo je samo jedan dio naše stvarnosti, ono je prije ili kasnije konačno, no, ona duhovna stvarnost je temeljna, neprolazna, vječna. Zanemarimo li čovjeka u njegovoj biti ili ga ponizimo srozavajući ga na “površnost životinje” ili pak malo po malo brišemo njegov identitet, pokazujemo neku iskrivljenu i lažnu ljubav prema čovjeku, umjesto prihvaćanja njegovog dostojanstva i osobnosti koje mu je sam Stvoritelj darovao. Mi želimo “kreirati” čovjeka i društvo u kojem živimo po nekim svojim mjerilima i pravilima. No, pitam se jesmo li mi arhitekti ovog svijeta i u konačnici života? Ne, mi smo građevinari.

Kako bi ispravno i na čvrstim temeljima gradili potrebno nam je surađivati s “glavnim arhitektom”, a to je Stvoritelj svijeta. Bez suradnje s Njim svi naši napori čine se uzaludni i pomalo naivni, a naše “građevine” klimave. Pred sam kraj emisije jedna starija gospođa i gospodin ipak konstatiraju: “Da, no, usprkos tom materijalnom blagostanju, ovdje kod nas ima puno alkoholizma i depresije.” Upravo čovjek “otkinut” od svog središta lako upada u besmisao i ovisnost. Zato pred svakim od nas danas iznova stoji Stvoriteljev vapaj:

“Čovječe dragi, vrati mi se svim srcem! Ti nisi netko, ti nisi broj, ti si moj!”.

Za dobar dan – iz pera hagioasistenta

Lana Poljak Branisavljević (EJ)

Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.