Ovo vrijeme kada polako svi razmišljamo o godišnjim odmorima vrijeme je, na neki način, sabiranja svega onoga što smo proteklih mjeseci činili. Djeca su u svojim glavama i srcima, ali i svjedodžbama sakupila plodove svog truda i napora kroz školsku godinu. Seljaci će uskoro u žetvu, ubirati bogata zrna pšenice. Promišljam o tome što sam ja činila u mjesecima koji su protekli. Gdje su plodovi moga rada i truda? Jesam li što mudrija? Duhovno zdravija? Jesam li se barem malo promijenila? U čemu sam se promijenila? Čovjek se sposoban mijenjati samo onda kada promišlja o svojoj stvarnosti, kada je propitkuje, kada misli da još uvijek ne zna dovoljno i spreman je učiti, rasti i otkrivati nove horizonte. No, lijepo je i sabirati plodove svoga rada, promatrati ih i prebirati o njima u srcu. U meni se tada uvijek rađa snažna zahvalnost jer upravo kroz te plodove prepoznajem koliko je Stvoritelj dobar i koliko me daruje. Postajem svjesna svoje krhkosti, a istovremeno Stvoriteljeve svemoćne snage u meni kad god se u Njega pouzdajem.
Sjećam se svojih studentskih dana kada sam bila silno bojažljiva i kada mi se i sama pomisao na nastup pred većim brojem ljudi činila zastrašujućom. Vožnja u tramvaju ili autobusu za mene je bila nezamisliva, panični napadi bili su prejaki i nisam se s njima znala nositi. Često sam mislila kako su moji prijatelji i kolege sposobniji i uspješniji i da u meni nema puno talenata niti vrlina. Bojala sam se braka i roditeljstva pa čak i odgovornosti koje ću morati jednog dana nositi na radnom mjestu. Danas promatram plodove odaziva svome Stvoritelju i moja duša se raduje. Pronašao me u mojoj muci, u mojoj izgubljenosti, u mojim lutanjima i strahovima. Od tada ništa u mojem životu nije isto. Počinjem otkrivati tko sam, čija sam i kome pripadam.
Danas sam supruga i majka i zajedno u suradnji sa Stvoriteljem nosim one ugodne i lijepe, no i one teške i izazovne trenutke braka i majčinstva. Na svom radnom mjestu radujem se novim izazovima i upravo kroz taj posao i odnose s ljudima otkrivam ljepotu svog zvanja. Strah više nije onaj koji me paralizira i koči, sada i drugima mogu svjedočiti i pomagati im kako ulaziti u povjerenje i sigurnost. Govoriti drugima o duhovnom zdravlju i svjedočiti o tome što Stvoritelj čini u mom životu na mikrofon, pred TV kamerom, pred par ljudi ili par stotina ljudi je, unatoč tremi, za mene postalo ponos i jedna duboka radost. Kada sabirem sve ovo u mom srcu odjekuje: “Mome Stvoritelju zaista ništa nije nemoguće! Neizmjerna je Njegova ljubav za mene…”.
Promisli gdje prepoznaješ duhovne plodove u svom životu? Gdje si se to mijenjao u proteklim mjesecima? Prepoznaješ li kako te Stvoritelj ozdravlja i oblikuje kroz svakodnevne izazove s kojima se susrećeš? I možda najvažnije pitanje na kraju: “Računaš li na Njega?”. Ostani u tišini, promatraj i promišljaj o onome što te potaknulo u ovim retcima…
https://hagio.hr/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/za-dobar-dan-iz-pera-hagioasistenta-189/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.