Piše: Silva Vrdoljak
Živimo u vremenu i svijetu ne samo izgradnje svijeta i čovjeka već i njihova razaranja. Doživaljavamo kao da „plivamo“ u opasnostima, stradanjima, bolestima, nepovjerenjima, ratovima i prijetnjama. Nigdje nismo sigurni. Ne nalazimo sigurnost u ljudima, najbližima, bankama, novcu, liječnicima, vojsci. Nema zaštićenog prostora od patnje, boli, gubitka. Iskustvo temeljne ugroženosti postalo je naše sveopće ljudsko iskustvo.
Čovjek je u temelju ugrožen. Nedostaju nam odgovori na bezbrojna pitanja i tajne koje znanost presporo pokušava odgonetnuti. Nedostaju nam snage u borbi protiv zla i bolesti. Nedostaje nam mudrosti da spoznamo kako je najvažnije na zemlji ljubiti čovjeka. Svi osjećamo neku iskonsku krivicu, daleko smo od vlasnika prirode i čovjeka, manjka nam stvaran susret sa Stvoriteljem i zajedništvo s Njime. Suvremeni čovjek se u svom središtu okreće samome sebi i želi sam postati mjerilo svega. Samouvjerenost umjesto samopouzdanja, egoizam i individualizam umjesto sebedarja , moć umjesto istinitih ideala, mišljenja umjesto istine postaju „nove“ paradigme. Osoba i život bi trebale biti u središtu našeg života, ali je li to uistinu tako?
U jednom uredu pročitala sam natpis koji se prezentira „ kao pametna i poučna izreka“ : „Vuk ne odustaje od svog cilja zbog mišljenja jedne ovce!“ Ima li nade u promjenu i preobrazbu međuljudskih i nacionalnih odnosa? Ako je čovjek tako dobar, zašto je u društvu tako loše? Ratovi i mržnje pokazuju čovjekovu tešku antropološku oštećenost, bolest i patnju.
Bol duhovne naravi
Čovjek je homo pacijent, patnik. Bol duhovne duše je temeljna, ona je krik iz dubine, sudbinska bol, egzistencijalna i zato najteža. Bol je znak alarma, ona angažira živce, psihičke i duhovne snage. Bol je simptom neke traume. Trauma je povrijeđenost iz koje nastaju patnje, a iz patnje bolesti koje treba temeljito ozdravljati (usp. T. Ivančić, 7. međunarodni studij). Osim boli, čovjek doživljava u duhovnim traumama i nemoć te razdjeljenje u samome sebi i s drugima (usp. T. Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom). Čovjek postaje depresivan, nemoćan ili agresivan.
Bolno je biti čovjek, a bol je ono što mi ljudi prvo osjećamo. Ako nešto ne možemo promijeniti, osjećamo bol zbog svoje nemoći. Ako nas netko povrijedi, to nas boli. Kada ne možemo vjerovati da je dobro jače od zla, to nas boli. Kada znamo za Isusa iz Nazareta, a nismo sposobni doći do Njega, to nas boli. Boli nas i svaka ovisnost o drogama, alkoholu, cigaretama, igrama na sreću, o ljudima i mnoštvu drugih idola. Bolno je kada nas netko protjera iz naših domova i kuća. Bolno je kada doživljavamo nepravde, kada je naš karakter rastrojen, kada se ne možemo sabrati jer nam je svijest razorena, kada smo oholi jer nismo realni, kada nemamo snage za životne borbe.
Kako pomoći čovjeku ?
„Nema sumnje da je pitanje čovjekove antropološko-duhovne dimenzije i Duha Svetoga odlučujuće za budućnost čovječanstva .“ ( usp. T. Ivančić, Duhom za bolji svijet, str. 5 ).
Realni svijet Duha i duhovnosti čovjek je odbacio i živi samo za tijelo, ili se okrenuo duhovnom jednoumlju New age-a u kojem nema mjesta materiji. Materijalizam i holizam su dva ekstrema bez središta. Zato je svijet traumatiziran, depresivan, agresivan i bolestan. Istina je da je čovjek tjelesno-duhovno biće. On je načinjen od materije i od duha kojeg je Stvoritelj u njega udahnuo.
Zato rješenje ljudskih problema nije samo u ljudskim rukama već u Stvoriteljevoj pomoći. Čovjek je stvorenje i stoga tek u suradnji sa Stvoriteljem postaje stvorenje u punini. Stvoritelj je sve učinio „sa svoje strane“, na čovjeku je da se odazove.
Samo od čovjeka može se nastaviti izgradnja boljeg svijeta koju je omogućio Isus Krist svojim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem. Čovjek je tako u mogućnosti primiti sve potrebne sposobnosti i snage od Apsolutnog, od Stvoritelja. Istraživanje čovjekove antropološko-duhovne dimenzije te njezine povezanosti s Božjim Duhom predstavlja danas prvenstveni, vrhunski napor znanosti i posljednju revoluciju čovječanstva. Nasušno nam treba istina o čovjeku u svojoj cjelovitoj stvarnosti. Treba nam argumentirana istina o djelovanju i plodovima djelovanja Duha u čovjeku, kao i o razornom djelovanju zla i grijeha u čovjeku. Jedna i druga stvarnost izravno i konkretno djeluju na čovjekovo djelovanje, razmišljanje, spoznaju i život. Sve su to duhovne stvarnosti povezane s fizičkim i duševnim čovjekovim zakonitostima. Možemo konstatirati da nas moralna dimenzija spaja sa apsolutnim Duhom, sa Stvoriteljem. Ali, jesmo li toga svjesni?
Temeljni put – čovjek i Stvoritelj – makroterapija društva
Temeljni put je početak i nezaobilaznost antropološke komunikacije , odnosno terapije pojedinca i društva. To je čvrst egzistencijalni temelj na kojem se sve druge antropološke komunikacije antropološkog zdravlja mogu graditi i posredovati.
Budući je najveća čežnja svakog čovjeka da bude poštovan, vrednovan i potreban, prva i najbitnija terapija duhovne duše je da uočimo svoju vrijednost, sposobnost i dragocjenost.
Praksa : Kako da razumijem sebe i drugog čovjeka? Kako da pomognem sebi i drugima? Čovjek ne pripada čovjeku. On pripada onome tko ga je stvorio. I ti ne pripadaš sebi, ne raspolažeš sobom. Postani svjestan da te Netko stavio u život. Ti živiš i već time si dragocjen! Tako odmah ulaziš (ulazimo) u istinu, dobrotu i ljubav bitka, Stvoritelja.
Spoznaja i svijest o našem identitetu kao osobi koju smo primili od Stvoritelja a ne od roditelja, duhovnoj duši i njezinim sposobnostima, otvara nam istinu o nama samima. Kada toga postanemo svjesni, to je razmatranje u kojem svijest kao svjetlo utiskuje u naš genom pravu istinu o nama samima. Postati novi čovjek, to ostvaruje naša duhovna dimenzija, jer ona je slobodna i „ispred nas je“.
Praksa :Tko je tvoj pravi Otac? Samo ta misao neće te ( nas ) uvesti u nove sfere života, već ako uspiješ prepoznati Stvoritelja svijeta kao autora tebe, koji odgovara za tebe i kome ti odgovaraš za sebe, samo ako On postane tvoj „ti“ . Tvoj „ti“ postaje onog trena kada postaneš svjestan/sna Njegove prisutnosti u svemu što te okružuje i u tebi samome/moj i kad Mu svjesno rekneš : Ti , Stvoritelju moj, Oče moj! Jer, dok samo razmišljaš i govoriš o Njemu, On je predalek, nije tvoj „ti“. Ti si osoba i On je osoba koja ti je dala svoga duha i zato možeš s Njim komunicirati.
Bezuvjetna ljubav Stvoritelja koji nas je želio, htio i vrednovao i prije nego smo stvoreni ukazuje nam na istinu da nad nama i svijetom bdije Nečija brižna ljubav.
Praksa: Često slušamo o prihvaćanju neizbježnog , a i današnja psihologija pokušava nastome naučiti. Ali puko prihvaćanje često graniči s prepuštanjem sudbini, jer borba nam se može učiniti besmislom. Tako ulazimo u rezignaciju, a to znači u stanje bez nade. Rezignacija je vrlo opasna jer nas uvjerava da slučaj ili sudbina upravlja našim životom, ili još gore, da je naša sudbina neizbježna. S antropološko-duhovnog aspekta sudbina ne postoji već vjera i povjerenje u Providnost po kojoj sve pridonosi dobru onih koji joj vjeruju, jer Stvoritelj stvara i uzdržava nas i svijet, a ne čovjek. Istinskim iskustvom susretanja i prijateljevanja s Isusom iz Nazareta koji je objava samog Stvoritelja, te dubinskim upoznavanjem Njega, otkrivamo u sebi skriveni izvor koji nas čini hrabrima i odvažnima da povjerujemo u Njega, i tako započinjemo živjeti u uvjerenju da je i ono što nam izgleda besmislenim i teško shvatljivim, zapravo zagrljeno Isusovom brigom i pažnjom. Počinjemo živjeti novi život : život u predanju.
Samo u suradnji čovjeka i Boga, čovjeka i Isusa iz Nazareta može započeti novi svijet.
https://hagio.hr/category/hagioterapija-drustva/
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.