Piše: Nena Todorić-Kajfeš
„Repetitio est mater studiorum“, kaže stara latinska izreka, a da je ponavljanje majka znanja i učenja, tko bolje zna od roditelja i njihove male i, ne tako male, djece?
„Jesam li ti rekla sto puta?“, „Koliko ti to puta moram ponoviti?“, slušali smo kroz djetinjstvo skoro svi i opet to slušaju „neki novi klinci“ jer stari je (narodni) običaj da nam nešto na jedno uho uđe, a na drugo izađe.
Da bi nešto postalo navika, trebalo je to u djetinjstvu ponavljati; svaki dan, uporno i strpljivo ponavljati. No, zar nismo i kao odrasli takvi?
Zar nam nije lako skrenuti u svakodnevne, površne i nebitne dojmove, u ljutnju, iznerviranost stvarima koje ne zaslužuju pažnju, u malodušnost?
Teško nam je ostati ustrajan u mislima i riječima koje će naš duh osnažiti, osloboditi ga od navezanosti na negativno. Ponavljati, ponavljati, ponavljati, provoditi u praksi, dok shvaćeno i prihvaćeno ne bude utisnuto u svijest i duh.
Bila sam tu činjenicu zanemarila i lijepo se uljuljkala u uvjerenju da sam svoju djecu dovoljno puta pohvalila, rekla da ih volim, da znaju kako su najveća dragocjenost što postoji na svijetu, a njihov dolazak u moj život nagrada sama po sebi. Da sam im jako puno puta ukazala na njihove vrijednosti, na jedinstvenost, brojne vrline i kvalitete. Nekako sam zdravo za gotovo uzela da oni to sigurno znaju, da znaju vlastite vrline, da su ih svjesni, pa i ako ih o tome upitaš u podne ili u ponoć.
No, čitajući neke misli i podsjetnike iz hagioterapijske prakse, palo mi je na pamet da bih to mogla i provjeriti.
Pozvala sam dvije starije kćeri, od jedanaest i devet godina, da dođu malo porazgovarati „o nekim stvarima“, nazvavši taj naš razgovor „obiteljskim sastankom“.
Započela sam svoju ulogu moderatora – „Hajde, cure, sad ćemo malo popričati o tome kako ste vi super, u čemu ste dobre, koje su vam dobre osobine, što dobro radite…“
Počela sam s mlađom – „Pokušaj se sjetiti što ti dobro radiš, u čemu si dobra, koje su tvoje kvalitete?“
- „Paaaaa, ja lijepo crtam!“, odgovorila je i to čak ne odmah, nego nakon nešto razmišljanja.
- „Da? I? Što još?“
- „Pa, ne znam.“
A starija će na to –„Ja sam pametna!“ - „Kako to misliš, kako znaš da si pametna?“, provjeravam.
- „Paaaa, imam dobre ocjene u školi“, slavodobitno zaključi.
-„ I, to je to?“ - „Da.“, obje sliježu ramenima.
- „Još nešto?“
Ničeg se drugog nisu mogle sjetiti.
Od svega onoga što sam im pričala i što su doživjele, uspjele su primijetiti samo dvije, izvana mjerljive stvari; jedna da lijepo crta, a druga da ima dobre ocjene. Mogle su to slobodno u izjavama i zamijeniti jer ionako obje lijepo crtaju i obje imaju odlične ocjene.
Pomislila sam – „Svaka mi čast! Baš sam ih dobro naučila o vlastitoj vrijednosti u životu i ‘ohrabrila’. Zaslužujem medalju iz hagioterapije.“
Onda sam im počela postavljati konkretna pitanja i tu je stanje bilo nešto bolje, ali ipak ne onakvo kakvo sam očekivala.
Pitala sam jedno po jedno pitanje – „Jesi li dobra kćer, sestra, prijateljica…, jesi li spretna, vrijedna, uporna, komunikativna, pristojna, ljubazna, sklona pomoći drugima, darežljiva…“ te „Jesi li vrlo dragocjena i voljena?“
Na većinu toga odgovor je bio – „Valjda.“, „Nekad da, nekad ne.“, „Možda.“ Ili, najčešće, – „Ne znam, ti reci, mama, jesam li?“
Mami je, dakle, dana vlast da procijeni koliko vrijede.
Taj dio –„Ti reci, mama“ plastično mi je osvijestio istinitost činjenice da su dojmovi iz najranijeg djetinjstva iznimno značajni za daljnji život.
Kolika je moć roditeljskih riječi i kako se duboko u psihi djeteta usijeca ono što roditelji kažu, davno je otkrila psihologija. Dijete je čisti, još „neispisani“ duh, nema jasan osjećaj svoje vrijednosti, već ga u tim ranim danima zrcali iz očiju roditelja i okoline. Koliko puta odrasli ljudi teško uspijevaju podići vlastito samopouzdanje i samopoštovanje, koliko god uspješno racionalizirali svoje kvalitete, zato što su tijekom djetinjstva stalno dobivali poruke da nisu lijepi, pametni, vrijedni i dragocjeni, već da su lijeni, nesposobni, glupi, „niškoristi“, da od njih nikad neće biti ništa, da su krivi za ovo ili ono.
To se može ispraviti, ali mnogi to teško uspijevaju, kao da su im one najranije poruke istetovirane u srcu i duši. Prvi dojmovi, prve riječi, prve pohvale, optužbe, poniženja, okrivljavanja, duboko se utiskuju u našu svijest, u naš netaknuti duh.
Hagioterapija dobro poznaje vrijednost i moć misli, težinu i snagu riječi. Još je veća snaga riječi upućenih biću koje nam bezrezervno vjeruje. Dijete još ne zna cenzurirati, filtrirati, još nije nepovjerljivo prema laskanju, ne prepoznaje dobro laži i varke. Vjeruje u svašta – u bajke, leteće medvjediće, a kako ne bi vjerovalo roditeljima! Njima naročito vjeruje. Pa i onda kad misli da ne vjeruje. Do određene dobi, naravno.
Koliko god, na neki način, bilo dobro da djeca imaju određenu dozu samokritičnosti, da nisu narcisoidni, toliko mi je na tom „obiteljskom sastanku“ bilo jasno da poruke koje želim poslati djeci moram ponavljati, više no dosad. Izreći ću ih još puno konkretnije i jasnije nego dosad – odlučila sam. I opet, ponavljat ću, ovaj put svjesno i namjerno.
Prvo sam krenula u pisanje poticajnih ceduljica, onih s dobrim i pohvalnim mislima. Izvukla sam ideje iz knjige „Hagioterapijska ljekarna“ Lele Crnek i uobličila neke svoje misli za koje sam vjerovala da će biti prihvatljive i razumljive djeci: „Sretna sam, zdrava, pametna i vrijedna.“, „Volim sebe i druge i mene svi vole.“, „Vjerujem da će sve u mom životu biti dobro.“, „Svaki je dan lijep na svoj način.“, „Ja sam dobra, posebna i voljena.“, „Vjerujem u dobro i u ljubav.“
Stavila sam te ceduljice iznad njihova pisaćeg stola i rekla im da to pročitaju svaki dan, kad god se sjete. Preuzela sam rizik da se jednog dana, na nekoj kavi s prijateljicom, prisjete djetinjstva pa kažu –„Ah, moja je mama bila relativno OK, ali malo munjena, ostavljala nam je neke ceduljice po kući, neke sa smiješnim porukama“. No s tim rizikom mogu živjeti, zaključila sam.
Ceduljice su bile napisane, a ja sam vidjela smiješak na njihovu licu dok su ih čitale.
Još smo na tom sastanku razradili koje kvalitete one zaista imaju, kako je njihova vrijednost samorazumljiva jer je čovjek stvorenje koje Stvoritelj silno voli i cijeni, bez ikakve potrebe da se vrijednost jednog čovjeka „stavlja na vagu“, uspoređujući je sa sposobnostima i kvalitetama drugih ljudi.
Taj je dio išao malo teže. Teško je i nama odraslima ne upasti u zamku uspoređivanja pa vlastitu vrijednost ne gledati u usporedbi s drugima. Ako drugi imaju nešto više talenata, upadamo u samosažaljenje i osjećaj manje vrijednosti, a drugi put, spazivši da je netko u nečemu gori, nastane glupasto veselje i odmah nam poraste cijena u vlastitim očima. Uspoređivanje je posve besmisleno jer će uvijek na Zemaljskoj kugli biti vojska onih u nečemu boljih, kao i onih u nečemu gorih. A kad bismo svi bili isti i znali jednako puno o svemu, ne bismo ni trebali jedni druge.
„Ti si dobra učenica, prijateljica, kćer…sama po sebi… odlična si… nebitno kakve su one druge u tvojoj školi. Ako se kreneš uspoređivati s cijelom školom, pa s drugom školom, pa s gradom, državom…, dokle ćeš stići u uspoređivanju? Ako radiš kako najbolje znaš, trudiš se koliko najbolje možeš, iz toga će izaći samo dobro.“, tako sam im otprilike pojašnjavala.
Posegnula sam i za svojom omiljenom indijanskom pričom o tome kako svaki čovjek u sebi ima dobrog i zlog vuka koji se stalno bore.
- Što mislite, koji pobjeđuje? Onaj kojega više hraniš!
Svi imamo mane i vrline, zato treba redovito hraniti vrline, a mane zapustiti; one su tu, neka ih, nećemo ih puno gledati, samo ćemo ih manje hraniti. Nadala sam se da su moja pojašnjenja dovoljno jasna njihovu uzrastu.
I tako, nakon dvadesetak dana, došao je na red novi „obiteljski sastanak“.
Ponovila sam isto pitanje – „Hajde mi reci koje su tvoje kvalitete, u čemu si dobra, koje su tvoje vrijednosti?“
I, hura – dobila sam iste odgovore:
- „Ja sam pametna!“
- „A ja lijepo crtam!“
Ajme, nije valjda, ne opet!? Koje razočarenje! Srećom – nije, nije bilo baš tako, to je bio samo onaj prvi, početni dojam. Čim sam pitanje ponovila, a naročito nakon nekoliko upitnika – podsjetnika: „Vrijedna?“, „Voljena?“, „Dobra?“, krenula je lavina oduševljenih odgovora. - „Da, da, naravno, nekad možda nisam skroz , ali većinom jesam, da, da…“
I na ostala pitanja odgovori su bili pozitivni. Nijednom nije bilo – „Reci ti, mama!“ (Daj ti procijeni moju vrijednost.) Barem je sad bilo jasno što mama misli.
Ta „moć mame“ još je izrazitija kod mlađe kćeri, one od četiri godine. Ona ne sumnja da je lijepa i dobra i pametna (naravno, i da izvrsno crta; to je valjda ultimativna kvaliteta u toj dobi). A kako ona to zna? Kaže – tako što je to mama rekla. S njom sam valjda počela na vrijeme pa će jednom „to što je mama rekla“ postati istina sama po sebi. Obiteljski sastanak nastavili smo provoditi i dalje, periodično i na razne teme. Ja sam moderator, ali se i ostali u razgovoru lijepo zaigraju.
Vjerujem da s nekim tehnikalijama kao što je ovaj sastanak, s praktičnom provedbom onoga što mislimo da je korisno za odgoj, treba započeti dosta rano, svakako prije puberteta, da se ustali nekakva „forma razgovora“. Teško je sto posto predvidjeti kakve ćemo plodove žeti u doba dječje adolescencije i tko će koga pohvatati u tim hormonski nestabilnim godinama, ali vrijedi se barem truditi.
Možda se i sad neki koji ovo čitaju, a čija su djeca burno prošla kroz to razdoblje, smijulje i misle – „Eh, draga moja, samo ti pričaj, to je još osnovna škola, vidjet ćeš što te čeka u srednjoj, onda kad njima ispred očiju titraju samo njihova prava, ali ne i obveze.“
Dobro, hvala lijepa, samo vi zadržite te misli za sebe, a ja ću se podsjetiti na ono što rekoše u hagioterapiji – samo pozitivno, samo pozitivno! Vjerovat ću da će sve biti dobro, pa i tada, u tom zastrašujućem Pubertetu, s velikim početnim „p“.
Lanac od pijeska
