Naš profesor Tomislav Ivančić na seminarima i duhovnim obnovama koje je držao rado je prepričavao zgodu koju mu je jednom prilikom ispričala moja mama o tome kako je svog tada trogodišnjeg unuka, moga sina, nosila na ramenima i kako je u trenutku kada je već posustajala i rekla mu da bi ga sada trebala spustiti jer joj je već teško, on rekao: “Bako, moraš se potruditi još malo!”. Još uvijek se ponekad prisjetimo te zgode i dobro nasmijemo. Pred svakime od nas stoji taj: “Potrudi se!”.
Svaki dan, svaki trenutak u našem životu iziskuje određen trud. Ujutro je potrebno na vrijeme se probuditi, ustati, učiniti higijenu, obući se, stići na vrijeme u školu i na posao, raditi, učiti, stvarati, spoznavati, oprostiti. Ponekad su plodovi našeg truda i napora odmah vidljivi, tada smo radosni i doživljavamo uspjeh i ponos. No, češće su naši napori poput sjemena koje tek treba proklijati i donijeti plodove. Potrebno je zato biti strpljiv i ustrajan. No, vjerujem da si i ti, dragi prijatelju doživio situacije u kojima si pomislio: “Ovo je preteško… Ne mogu dalje…”. Što nam u tim trenucima daje jasnoću i snagu da usprkos svemu ipak krenemo dalje? Jasnoću nam daje pogled prema cilju! Potrebno se zapitati: Kamo idem? Zašto to činim? Prepoznajem li smisao i ljepotu ovog napora, ovog posla, ovog odricanja? Kamo me ovo iskustvo vodi?
Uz to, poput malog bakinog unuka i u našem životu postoje ljudi koji vjeruju u nas, hrabre nas i potiču: “Ustraj! Nemoj odustati! Potrudi se još malo, sigurno ćeš uspjeti!”. No, najveća snaga nam dolazi upravo onda kada smo povezani sa našim Stvoriteljem. On najbolje prepoznaje naš napor i zalaganje, trud i čežnju. On je naš suradnik, sustvaratelj, on dopunja naša djela, u našu nemoć ulijeva svoju svemoćnu snagu. On vjeruje u nas i nikada od nas ne odustaje. On se raduje kada poželimo biti bolji, drugačiji ljudi, kada oprostimo drugome, prestanemo ogovarati, kritizirati, kada se pokajemo, kada se trgnemo iz lijenosti, kada nam je srce iskreno i čisto…
Neka ti ovih dana, dragi prijatelju, pred očima bude ta slika Stvoritelja, Oca koji te nosi na svojim čvrstim ramenima kroz tvoju svakodnevicu, kroz izazove koji su pred tobom, kroz svaki strah i brigu, kroz tvoje roditeljstvo i tvoj brak, kroz tvoje sumnje i razočaranja, kroz tvoje odnose sa ljudima…On se nikada neće umoriti, On nikada neće posustati, On te nikada neće ispustiti!
https://hagio.hr/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/za-dobar-dan-iz-pera-hagioasistenta-196/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.