Jedna od velikih napasti koja čovjeka može onesposobljavati je površnost. I sama često upadam u zamku da me brojne obaveze kovitlaju pa primjećujem kako površno nešto čujem, pročitam, učinim…Tada shvaćam da sam ostala “izvan” te stvarnosti i da ona nije postala moje tkivo. Propustila sam nešto vrijedno, vrijedan susret, vrijedno štivo, dragocjeno iskustvo…Tada mi bude žao.
Za sve dobro, kvalitetno i vrijedno potrebno je vrijeme, a ne žurba; mirnoća, a ne nervoza; očekivanje dobra, a ne sumnja. Površnost nas ostavlja siromašnima jer nismo zagrabili do “žive vode” pa onda postajemo pomalo ljuti i razočarani jer ne vidimo plodove svoga truda i djelovanja. No, plodovi dolaze samo kada čovjek istinski duboko “zaore” brazdu svoga života. Čovjek izlazi iz ropstva negativnih misli i malodušnosti kada srcem počne upijati istine života i o njima neprestano promišljati, čeznuti, nastojati ih zaživjeti u svojoj svakodnevici. Osloboditi se straha i tjeskobe ne znači samo ponavljati “Ne boj se!” već hrabro u situacijama svoga života kušati to povjerenje i pouzdanje na koje nas Stvoritelj poziva. Zavoljeti osobu pokraj sebe, pogotovo onu koja nam je “teška”, znači neprestano činiti žrtvu iz ljubavi i sućuti prema tom čovjeku i vjerovati da će mi sam Stvoritelj u tome pomoći. Samo puko prihvaćanje, toleriranje i površna emotivnost tu nisu dovoljni.
Promisli sada kako ti pristupaš ljudima? Kako pristupaš svojim poslovima i zadacima? Jesi li površan u svom duhovnom životu? Kako se ta površnost odražava na tvoj život, radost, zadovoljstvo? Površnost je poput “stajanja u plićaku”. Tek kad čovjek zapliva prema dubini, pa zaroni tada je čitav zahvaćen i tada njegove oči mogu otkrivati sasvim nov, predivan i neistražen svijet. Za velike stvari nas je naš Stvoritelj stvorio! Poziva nas da svakodnevno, neprestano i ustrajno otkrivamo snagu i ljepotu Njegove ljubavi, da srcem, ne samo ušima, primamo Njegovu riječ, da zagrabimo puninu života. Hoćeš li se ti odvažiti i izdignuti se iznad površnosti? Ostani u tišini…
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
