Poziv i poslanje

Piše: Ana Perišić, hagioasistentica

Prof. Ivančić često je naglašavao distinkciju između ljudskog poziva ili zvanja i poslanja čovjeka pojedinca – originalnosti njega kao neponovljive osobe. S pozivom čovjek izražava svoje djelovanje u svijetu, a najčešće je vezano uz ostvarenje materijalne egzistencije i predstavlja radno mjesto. No poslanje odražava sveopći razlog i smisao osobnog postojanja. Ima i onih kojima se zvanje preklopi s poslanjem, a i onih kojima se to nikada ne dogodi. Potrebno je kroz život stremiti da se prepozna osobni talent, budući da je on iskonski u čovjeku – tražeći ga, može ga se i ostvariti.
Pogledajmo što čovjeka ometa da ostvari svoje poslanje. Prvo što bih istaknula su duboke patnje pojedinca, proživljavane još od ranog perioda njegovog života. Ove patnje fenomenološki definiramo kao manjak svijesti o vlastitoj vrijednosti te manjak povjerenja. Baš taj manjak povjerenja očituje se kao posljedična reakcija na vrednovanje samoga sebe, jer ako je npr. dijete bilo obezvrjeđivano od strane bliske osobe, napušteno ili na razne načine zlostavljano, ono gubi pouzdanje u tu osobu, potom i u druge ljude koji ga okružuju (a koji ga nisu zaštitili), kao i one koje će u budućnosti susretati (čak i dobronamjerne). To stanje nerijetko ‘zamagljuje’ stvarnu sliku Stvoritelja (Oca koji bezuvjetno ljubi), pa čovjeka s odrastanjem ‘ostavlja u pustopolji’ ateizma, agnosticizma ili ga ‘gura’ prema ideološkim ekstremima. Budući da duhovna duša čezne za smirajem, ako je razočarenje vezano za ljude koji su dionici Crkve, ne malo puta osoba traži izlaz, sreću, konačnu spoznaju u drugim religijama. I na koncu ono najgore što se čovjeku događa jest odbacivanje samoga sebe. Ne prihvaćajući sebe, onemogućava se uvid u ono tko bi čovjek trebao postati.

A što čovjeku ostaje ako odbacuje sebe? Može li čovjek sebi pomoći ili prihvatiti pomoć od drugoga, ako ne želi biti „on“ – taj originalni, neponovljivi „ja“? To je osnovno poslanje hagioterapije. Ona se bavi uzrokom temeljne ljudske patnje, onim po čemu je čovjek suštinski čovjek. Hagioterapija ima sposobnost proniknuti u uzrok patnje, onoga što predstavlja manjak ljudske svijesti o sebi samome, potom o smislu postojanja, o vrijednosti žrtve koja može biti ljudski put k ostvarenju poslanja, kao i manjku povjerenja kao vjere u osobu i neslobode koja stremi biti slobodna od materijalnog, zakonitosti svijeta i očekivanja drugih.

Njen put ide prema otkrivanju izvora boli koju treba spriječiti da čovjeka drže u neznanju, strahu, nemiru, bezvrijednosti, ovisnosti, nepovjerenju, neostvarenosti. No najvažnije je posredovanje onoga što čovjeku nedostaje, što mu je potrebno da prepozna sebe, svoje dostojanstvo, kontinuirano ga ostvaruje te time i sve svoje talente. A posljedično čovjek postaje duboko svjestan svoga dostojanstva, prihvaća ga, prepoznaje svoju originalnost, ali i prašta svima koji su ga povrijedili, kaje se za svoje propuste, pogreške, čineći ‘prostor’ u svojoj duhovnoj duši da može prihvatiti dobrotu ljudi, a nadasve Stvoriteljevu.
Potrebno je istaknuti nekoliko ‘zamki’ o koje čovjek nerijetko ‘spotakne’. Naime, ako čovjek nema spoznaju osobne vrijednosti (prvenstveno iz vremena djetinjstva), kao odrasla osoba može patiti od taštine. To je rana koja ako ne ozdravlja može prijeći u oholost (etički je nazivamo samodopadnost i pravo da činimo što hoćemo, a moralno predstavlja grijeh). Tašt čovjek je ranjiv, sve ga vrijeđa, stalno želi da ga ljudi hvale i nerijetko se dodvorava moćnijima od sebe. Oholica pak teži velikim ulogama koje će ga istaknuti kao ovozemaljski važnu osobu (biti netko). A posljedica i jedne i druge rane i zastranjenosti je da čovjek makar i jest u svom poslanju, tu ulogu ne ostvaruje srdačno, čovjekoljubivo, radosno, pomirljivo, suradljivo. Stoga prečesto ostaje u nekom njemu važnom zvanju, te time neprimjerenom poslanju.
Pokazalo se kroz povijest da se za uloge ne živi, da su funkcije samo odraz trenutka u kojem se ostvaruje neko ljudsko poslanje, a ne nešto što nam treba podizati ego, davati lažni osjećaj samopouzdanja, moć nad drugima i drugačijima. Jadan je čovjek kad živi za titule, funkciju, ‘ulogu’. Bilo bi mu nužno potrebno da se zaustavi u propitivanju onoga što zapravo jest.


Sjećam se nekih ljudi koji su mi kroz život pričali svoje zablude i ‘otrježnjenja’.
Reče mi jedna mlada žena da joj je profesorica koja joj je dodijelila diplomu tek završenog fakulteta naglasila: „Namjeravaš ići u tuđu zemlju nastaviti živjeti, raditi, doživjeti sreću?! A što s nama koji smo toliko toga uložili u tebe, tvojim roditeljima, nama profesorima, narodom koji čeka da ostvariš talent ovdje? Budući da si vjernica, ako uzmogneš klečeći doći do aviona, ok, idi!“ Ta mlada inženjerka se dobro zamislila nad ovim riječima i nakon neprospavane noći odlučila je, s mirom u srcu, odustati od višemjesečnog plana za odlazak. I danas je u Hrvatskoj, sretna i ostvarena.
Poznajem jednu osobu koja je bila vrlo aktivna kao student u našoj zajednici (Molitva i Riječ). Toliko je bila okupirana tim djelovanjem da je sve ostalo u životu tome podredila. Često je svjedočila koliko su joj Utemeljitelj i drugi članovi pomogli da nadvlada svoje patnje iz djetinjstva, da ‘pronađe’ sebe. No neke joj stvari i odnosi s vremenom nisu odgovarali te je odlučila otići. Osoba je bila upitana: „Što to sada znači, kad si dobila ono što ti je potrebno, spasilo ti život, zar tada možeš otići?“ Riječi su ‘prozujale kao strijela’ kroz njenu nutrinu, no na koncu su bile ljekovite – „Tu sam, ostajem ovdje gdje sam ukorijenjena.“
Još jedan primjer mi je ostao u sjećanju. Osoba je dobila odgovornu funkciju, no uslijed jedne neugodne situacije koja ju je na poslu zatekla, mnogi su joj dobronamjerno govorili da napusti radno mjesto jer teret za počinjeno zlo nije njena stvar i moglo bi joj sve to ‘oblatiti’ ime. Duboko promišljajući o slijedećem koraku prisjetila se kako branitelji nisu napuštali bojišnice, koliko god je to teško bilo. Rasterećena od uloge još od samom početku njenog preuzimanja, odlučila je ostati, pomoći, izvršiti svoju dužnost, svoje poslanje.
Osobno sam od rane mladosti željela raditi s mladima u krizi, s onima koji se susreću s velikim teškoćama života. Vrlo brzo po završetku fakulteta dobila sam mjesto u školi koju su pohađali mnogi učenici spomenutih poteškoća. No s vremenom muke su bile prevelike, razmišljala sam o napuštanju tog radnog mjesta. Za vrijeme jedne osobne molitve u kojoj sam bolno izražavala Bogu svoju patnju, nespremnost, neizvjesnost, duboko u spoznaji doživjela sam Isusovu blizinu i razaznala riječi: „Ana, ta djeca ne trebaju tebe, ona zapravo trebaju Mene, ali Ja tebe trebam da dođem do njih!“ Tih par trenutaka obilježilo mi je život, poslanje za cijelo vrijeme moga postojanja. Bila sam pripremana i iskustvima i naobrazbom da baš budem, štoviše ostanem s njima i njima sličnima.

 

Poziv i poslanje hagioterapije

Total
0
Shares
Prev

Stvarni susret sa Isusom   DRUGI DIO   Isus bi htio s nama večerati, a

Next
Ljubav koja daje smisao – iskustvo hagioterapije

Ljubav koja daje smisao – iskustvo hagioterapije

Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati