Prošli tjedan je moja kćerkica išla u školu rolanja. Večer uoči početka rekla mi je kako se brine hoće li joj biti teško. Primila sam je u krilo i utješila rekavši da ću biti s njom, da nije sama i da je ovo samo još jedan novi izazov pred njom. Zajedno smo se prisjećale koliko je već do sada toga uspješno svladala. Moram priznati da sam promatrajući tu malu grupicu djece kroz pet dana na treningu osvijestila iznova neke važne životne stvarnosti. Prvo i najvažnije je povjerenje. Nitko od nas neće se odvažiti na nešto novo, izazovno, zahtjevno, nepoznato, ako nema povjerenja, a to znači: “Ja očekujem bit će dobro!”.
Samo stav povjerenja omogućuje nam da nadilazimo strahove i nesigurnosti i tako stičemo nova i nova znanja, vještine, ostvarujemo nova poznanstva, otkrivamo razne talente i mogućnosti, razvijamo kreativnost i maštu. Vjerovati u sebe, u dobro u drugima oko nas i najvažnije vjerovati svome Stvoritelju, temelj je svakog odvažnog životnog koraka. Dok je trenerica davala upute kako se dići iz sjedećeg položaja i što učiniti ako noga prokliže, moja kćer je pozorno i s velikom pažnjom slušala upute i upravo tako činila. Koliko je važno biti pozoran, ne dopustiti da te išta nevažno ometa u životu i slušati, naučiti dobro slušati, a zatim ići primjeniti to u praksu, iskusiti. Dvije djevojčice, pomalo zaigrane, desetak su puta pale, no svaki put bi se brzo podigle i krenule ispočetka. Naša svakodnevica je protkana neprestanim dizanjem i padanjem, kretanjem i zastajkivanjem, radostima i tugama, uspjesima i neuspjesima…
Bitno je ne dati se obeshrabriti, ne ostati “na podu”, u samosažaljenju, zagledan u ono negativno, već poslušati glas Onoga koji nas vodi, koji zna bolje od nas, kome je stalo da mi uspijemo u životu, koji nas uvijek iznova bodri i snaži. I uistinu, život je škola. Škola u kojoj smo mi đaci, a naš Stvoritelj vrhunski i najbolji učitelj. On je začetnik života i Život sam, a mi tek malo po malo otkrivamo što to život jest. Petog dana treninga, na završetku, svako je dijete prolazilo poligon, pokazujući što je sve usvojilo. Za to vrijeme ostali su ga bodrili i zdušno navijali. Kako je lijepo imati nekoga tko navija za tebe, tko te bodri da izdržiš i kad je teško i kad te strah, koji bezuvjetno vjeruje u tebe bez obzira na ishod, zar ne?
Promisli…Tko to vjeruje u tebe? Kome si ti bitan? Tko danas navija za tebe? Prije svega to je tvoj Stvoritelj, dobri Otac, on je najglasniji, no, tu si i svi dragi ljudi u tvome životu, tvoji roditelji, braća i sestre, muž, žena, djeca, prijatelji…Na kraju je uslijedila podjela diploma. Na licu svakog djeteta sjajio je ponos i osmijeh od uha do uha. Uspjeli su! Svaki strah je otpao, svaki od njih postao je bogatiji za novo prijateljstvo, za novu vještinu, za novi korak života…A moja “zabrinuta” djevojčica više nije htjela kući tramvajem nego vozeći se na rolama.
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
