Piše: Ivica Lulić
Obraćenje je jedan dobitak. Poći za Isusom je neprocjenjiv dobitak i kad ne idem za Isusom, što imam, gubim sve i nemam ništa. Ja grijehom ništa ne mogu imati. Kad radim protiv svoje savjesti ranjavam sebe, postajem nesretan i vjerujem poštovani čitatelju da je to i tvoje iskustvo. Čim se odlučim ispovjediti, odem u tu kliniku koja se zove ispovjedaonica ja sam sretan čovjek. U krivnji se ne isplati čak ni jedan sat ostati,ma ni jedno popodne,a kamo li noć prespavat. Najljepše je najranije jutarnje welnes uljepšavanje koje u Zagrebu u Palmotićevoj počinje već u 6 sati. Zamislite koji je to dar koji je Isus ostavio, da On jednostavno svojom vlašću uništava moje osobno zlo, uništava sve ono što sam ja protiv ljudi učinio, On mene iznutra čini sposobnim i slobodnim. Uvjet za to je pokajanje i priznanje. To je klinika u koju iznova mogu doći. U tome je ljepota Isusove prisutnosti u crkvi. To je vrhunska ljubav prema tebi i meni. Dosta je u svom duhu reći:
žao mi je dragi prijatelji ili draga ženo, dragi susjedi, dragi mužu. Kad ja to imam hrabrosti reći negdje u srcu i pred Isusom žao mi je, dijete što sam te popravljala toliko, žao mi je dragi moj župniče što te ogovaram i tako kod drugih konkretnih osoba.
- Zamislite kad počnemo tako slušati Isusovu logiku. Upravo je po tome naš Prezbi, taj profesor Ivančić, iznova nas na jednostavne stvari podsjećao. A te jednostavne stvari upravo su kao i Isus: jednostavne a duboke.
Za Njega su rekli da je nevjerojatan. „Silnog li nauka,” rekli su dok su ga slušali. Jedni su rekli da mu se pokoravaju zli duhovi, treći su rekli da ga oluja i more slušaju, četvrti su rekli da nijemima daje govoriti, gluhima čuti. On je otvorio oči slijepcu od rođenja, ali još veličanstvenije od svega jest to kad se čovjek otvori srcem. Odjedanput ljubav ulazi u moj život, odjedanput ne mogu nikoga mrziti.
Kad počnem uništavati zlo u temelju, kad kažem ono što je i Isus činio: „Bože, oprosti im, ne znaju što čine”. Ako je moj učitelj, moj uzor tako činio, ako sam vidio da je Utemeljitelj Zajednice molitva i riječ upravo tako činio, onda sam i ja pozvan. Znao nam je reći oštro, ali nas nikada nije odbacio. Uvijek bi došao s novom ljubavlju jer je sa svojim šefom razgovarao pa bi isprobao logiku kojom je korigirao sebe i to ga je mijenjalo, imao se hrabrosti mijenjati.
Mogao bih reći ovako, ako smo mi u 21. stoljeću inteligentni, onda kroz praštanje možemo mijenjati gotovo makroterapijski hrvatsko društvo, onda europsko društvo, jer put do slobodnog čovjeka jest upravo taj da otkrijemo kojom se logikom to može učiniti. To je logika Isusa, Oca, Sina i Duha Svetoga.
Ispravna logika jest ta da nas nije previše na zemlji i da smo zbilja miljenici očevi. Treba mijenjati srce čovjekovo kako nam Isus kaže, a ne prostore oko nas i smatrati čovjeka prijetnjom. Nije problem ekologija, problem je ljudsko srce koje se opire promjenama, koje se opire zakonitostima koje donosi u svijet Isus Krist. Ako mislimo da smo bogovi, onda smo u opasnosti razarati i uništavati svijet. Mi smo na zemlji gosti i u tom prolazu potrebno je činiti ono što je inteligentno, što se jedino isplati, biti svet – znači biti normalan. Shvatiti da sam ja ovdje iskra između začeća i smrti, da smo otprilike kao glumci koji smo se na pozornicu popeli sa začećem, a smrću silazimo.
Što sam ovdje radio i za što se isplati živjeti samo je ono na što ću biti ponosan čitavu vječnost. Zato požurimo dok imamo vremena. Dobri Otac, milosrdni Otac, daje nam vrijeme, on nas stvara. Isus donosi informacije o tome kako izići na kraj sa zlom i daje snagu da i mi to učinimo, jer je uništio u svojoj smrti zlo; on je platio moje dugove, u njegovoj smo krvi oprani. Prema tome, sve naše kamate, kredite, sve to Isus plaća. Čime? Krvlju svojom.
Ne ostavlja nas da trebamo izići nakraj samo svojom ljudskom snagom, obraćenjem. Ne, nego nam šalje Duha Svetoga. Kaže: „Ne izlazite pred ljude dok se ne obučete u tu silu odozgor, bit ćete mi svjedoci”. Potom možemo vidjeti da to funkcionira; Duh Sveti oživljava Isusa u nama. Duh Sveti nadahnjivao je našeg Utemeljitelja pa je napisao tolike knjige. Ove je godine sedma obljetnica preminuća bila posvećena njegovu izdavaštvu. Pisana riječ koja je natopljena istim duhom o kojem govori Isus, ona je živa rijeka.
Uvijek se pitam hoćemo li uzeti Isusovu riječ. On je riječ. Kad uzmem sa svojih polica Novi zavjet, u toj se riječi nalazi sva istina. Zato je svatko od nas u prilici biti velik ako odvoji vremena za druženje s istinom koja sve prosvjetljuje, jer Isus kaže da su ljudi više voljeli tamu jer su im djela bila zla. Govori pismoznancima, farizejima, saducejima: „Vi ne dolazite k meni, vi istražujete pisma, ali ne dolazite k meni”. Jer ako ja dođem k Isusu, ne mogu ostati isti. Ako odvojim vrijeme za njega, ja ću se promijeniti u tom susretu s njim.
Probaj odlučiti hoćeš li se od danas makar s jednim komadićem riječi sastati. Kako je Marija reagirala na Gabrijelovu poruku? Promislila je, postavila pitanje, a onda je rekla: „Neka mi bude po toj riječi,” jer po riječi je stvoren svijet u Duhu Svetom. Duh Sveti jest onaj koji ostvaruje da mi tu riječ razumijemo.
Kad poslušam tu riječ, ona može promijeniti sve moje odnose, ali prvenstveno onaj odnos prema samom sebi. Može učiniti da postanem čist, oprati moju savjest, očistiti moju slobodu, mijenjati me u mojoj kreativnosti, ozdraviti sliku moje religioznosti kako bih imao pravu sliku Boga Oca, a isto tako, kako bih znao da je Isus s nama zauvijek do nakraj svijeta. U ovim vremenima koja su turbulentna, kad se dižu ratovi, kad se dižu ideologije protiv čovjeka, strahovito je važno biti blizak s Isusom i nadam se da ćete ostati u toj vjernosti.
Kaže Isus: „Tko ustraje do kraja u svojoj postojanosti spasit će sve duše”. Kao nikad do sad treba nam ta diskretna, vjerna privrženost onoj ljubavi o kojoj nam govori Isus i o kojoj nam je svjedočio naš utemeljitelj, prof. Tomislav Ivančić, i toliki sveti ljudi. Neka vam ovaj tekst bude poticaj, dragi naši prijatelji.
Održan osmi Međunarodni evangelizacijski i hagioterapijski susret
