Rasti želim, bez zaustavljanja. Višim rastom manja bivati. Uzak je to put. Kao da neke nevidljive ruke vuku u suprotnom smjeru.
Neko čudno razdoblje, kao da sam na raskrižju novih zbivanja i odluka. Tijelo me ovih dana preokupiralo i zauzelo prvo mjesto, a duh se uporno želi izboriti naprijed.
I u vrtlogu dana naći i zadržati se u tom Pogledu koji daje rasti — pravi je izazov. Ali ostati na površini i protutnjati olako dan čini me nesretnom. Uvrede se lijepe, nemoć tijela viče: „Ne mogu više.“
A sve je to tako mlitavo i suhoparno. Ako se zaustavim na slabostima, kao okovana bivam.
Nekad su bolovi bili karta za let, a sada su mi okovi koji vuku prema dnu.
Poziv snažno u meni odzvanja — i moja potreba da se odazovem. Ali izboriti se često teško ide.
Rasti, a biti sve manja. U tišini. Biti velika u skrovitosti, velika u bitci prepoznavanja i ustrajnosti. Velika u upornoj želji.
Otresti uvredu brzo, kao žar s dlana; zatvaranje u sebe probiti željom za novim iskustvom. Izdići se iznad svoje ranjenosti. Prestati se valjati u blatu svojih sebičnosti.
Pozvana sam drugima radost donositi, a ne baviti se bezvrijednim strastima svojih sitnih previranja.
O da, mlati dan! Itekako tijelo stišće.
Iznad svega — rasti želim! Danas i svaki dan!
