Transkript: Emisije sa HKR-a, Gospodine, nauči nas vjerovati; Tomislav Ivančić

Čovjek je središte svemira. Ne Sunce, čovjek. Ne zato što je on stvorio svemir, nego zato što je njega Stvoritelj postavio da on bude upravitelj, gospodar. Svime on mora vladati, a samo njime će vladati Stvoritelj i nitko i ništa drugo. I zato se u taj koncept čovjeka savršeno uklapa hagioterapija. Hagios znači svet.

Svi Sveti su danas. Prema tome hagioterapija se savršeno uklapa baš u to, kako da čovjek postane svet? Sveci su ljudi koji su bili pošteni i čestiti i koji su vjerovali u dobro, sve do smrti, kao mučenici. To su bili ljudi koji su se neprestano uspinjali, koji su čovjeka voljeli, koji su ne samo davali sve čovjeku, nego sebe davali čovjeku, do smrti, do kraja. Sveci su zato prvenstveno čovjekoljubivi ljudi. Nemojmo se zavaravati kada mislimo da treba ljubiti Boga, pa onda čovjeka. Ne, Isus nije rekao: ljubite Boga pa onda čovjeka, nego je rekao: ljubite jedan drugoga. Boga ljubi onaj koji ljubi čovjeka. Zašto?

Zato što je Bog stvorio čovjeka, kad ti ljubiš tog čovjeka, ljubiš neizmjerno Boga. Poštuješ njega i njegovo lice. Zato što je Krist Bog umro za čovjeka, i kad ti ljubiš tog čovjeka ti ljubiš njegovu smrt, njegovu žrtvu za čovjeka i ti si na njegovoj strani i naravno da onda tvoja žrtva mora uspjeti. Prema tome, kada radimo u hagioterapiji, mi smo na strani čovjeka.

Hagioterapija kao svetinju vidi čovjeka. Čovjek je stvoren od Stvoritelja na sliku njegovu i priliku, on je svet kao što je svet Stvoritelj. Sve drugo u svijetu smiješ koristiti za hranu, svime se smiješ služiti. Po travi hodamo, cvijeće beremo, biljkama i životinjama se hranimo, ali čovjeka ne smiješ dirnuti. Čak ni sam čovjek nema vlasti nad sobom, samo Bog.

Čovjek gospodari prirodom, ali Bog vlada nad čovjekom. I dokle god se to poštuje, dokle god je čovjek u savezu s Bogom, dokle je on u prijateljstvu s njime, normalno je da ćemo raditi velike stvari i da ćemo moći upravljati prirodom čestito i dobro. Tada uopće neće biti problema. Isus je zato došao na svijet da nam pokaže kako se to upravlja svijetom.

Kako se to ljubi čovjeka do kraja. On je pokazao da se ne vlada čovjekom time da njime upravljaš i da mu naređuješ, da uzmeš pušku i pištolj pa mu narediš. Ne. Nego da Bog kaže: „Dijete moje, ja ću ići u smrt za tebe ako se ti ne okreneš na dobro. Ja ću te ljubiti do kraja, ja ću otići u tvoj pakao, ja ću trpjeti zbog tvoga zla i grijeha, ja ću preuzeti na sebe tvoju osudu, ali daj se promijeni.“ I to je jedini put, put ljubavi.

Ako bolje promatrate hagioterapiju, onda ćete vidjeti da hagioterapija liječi ljubavlju, ne drugačije. U Crkvi, u vjeri, liječimo molitvom, ali u hagioterapiji samo ljubavlju. Sjetite se da Isus kroz tri godine nije nikoga liječio molitvom, ne, ni sakramentima, nije ih ni bilo. Samo ljubavlju za čovjeka, on je imao sućuti za čovjeka. On je rekao: „ Žao mi je naroda.“ On je rekao: „Dođite k meni svi umorni i opterećeni.“ Nije imao vremena ni piti, ni jesti, ni spavati, a ljudi navalili opet da se liječe kod njega, on ih je pustio: „Dođite, pustite ih…“

I kad su apostoli tjerali majke sa djecom neka ne ometaju odmor i jelo njihovom učitelju Isusu, on je rekao: „Ne, pustite djecu, jer takvima pripada Kraljevstvo Božje.“ Za čovjeka je sav bio. To je neizmjerna ljubav. Gledajte majku Terezu; kako je voljela ljude. Ona nije za nikoga molila od hinduista, nije tražila da se oni obrate, pa da ih krsti, ne, ona je njih ljubila i znala da će oni doći zato u nebo što ih ona ljubi.

Gledajte Ivana Pavla II kako je u par godina proglašen svetim. Uvijek se pitam kako da nije recimo Pio XII koji je bio genijalni papa, Ivan XXIII, papa Dobri, svi su ga zvali, kako nisu proglašeni svetima? Otkud baš Ivan Pavao II., o ludo je volio čovjeka, s toliko humora, s toliko osmijeha, s toliko jednostavnosti je pristupao prema svakom čovjeku, s toliko slušanja, a s druge strane, tako je znao osluškivati Nebo. On je sav bio uronjen u Krista i njegovu prisutnost. Sjećam se dok me je promatrao na audijenciji, kao da gleda kroz mene i vidi još nekoga u meni, čudesno je to bilo, oslonjen onako na svoj štap, kako me gleda i kako sluša, i kako se ne trudi da me u nečemu pouči, ne, niti da me pita neke velike stvari, nego pusti da ja njega pitam. Da ja njemu opisujem, kako sam to držao duhovne vježbe njegovim gardistima.

Koliko danas ima velikih ljudi koji znaju živjeti za druge, ljubiti druge, da ništa ne traže od njih, samo ih ljube. Time zapravo stvaraju bolji svijet. Hagioterapija je ništa drugo nego razumijevanje hagiopacijenta, razumijevanje da je takoreći upao među razbojnike, upao u zlo ovoga svijeta koje ga je okrnjilo, koje ga je ranilo, učinilo bolesnim, teškim, mučnim, depresivnim, suicidalnim, i on treba nekoga tko će reći da je dragocjen, da je vrijedan.

Neko srce, neki pogled koji će mu reći, ne, krivo misliš o sebi, ti si tako zgodan, tako dragocjen, ti si tako sposoban, ti tako divno izgledaš, ne boj se. Ljudi već tada zapravo počnu živjeti novim životom.

Dakle hagioterapija je jedna znanstvena metoda, ali koja liječi znanstvenim putem upravo ljubavlju, znanstvenim putem duha. Dakle, ne religioznim, ne vjerskim, ne crkvenim putem, ne kako to Crkva radi. Kao što Crkva ne liječi ljude, ne pravi svoje bolnice, nema svoje lijekove, ne, ona ima svoju kompetenciju, ona ljude veže uz Boga, ona te rane ljudi, otpadništva od Boga ponovno zacjeljuje i dovodi ljude Bogu, ali hagioterapija radi na razini Starog zavjeta, na razini stvorenja, na razini onoj na kojoj radi medicina i psihoterapija.

I dok oni rade s lijekovima, psihijatrija pokušava psihoterapijski, dakle s razgovorom i niz drugih argumenata, hagioterapija radi ljubavlju.

Ona na stotine načina pokušava ljubav darovati onom koji je došao tražiti pomoć, i sve se već događa. I zato, kada govorimo o vjeri, onda moramo dobro razlikovati vrste vjere. Jedna jevjera općeljudska, a druga je vjera religiozna, a onda pogotovo vjerska, crkvena. Jedna je vjera od koje mi živimo svaki dan, jednako ateist, bezbožnik kao i vjernik. Jedna je vjera u kojoj mi ne možemo drugačije živjeti, nego tako da jednostavno vjerujemo da će sve biti dobro. Zašto? Jer mi neprestano jurimo u nešto novo, mi ulazimo svake sekunde u nešto gdje prije nismo bili, mi stalno idemo u nešto novo, novo i novo, mi ne znamo što će se dogoditi u toj sekundi, u tom satu i u sutrašnjem danu.

I možemo jedino vjerovati da će biti dobro.

A drugo je vjera u Boga, Stvoritelja, to je nešto sasvim drugačije, to je vjera koju nam Duh Sveti omogućuje da možemo sa Stvoriteljem imati čudesne odnose povjerenja, a ne straha, odnose da će sve biti dobro jer On vodi naš život, On je naša sudbina. To su dakle dvije stvari, dvije različite vjere, i zato kada govorimo da treba učiti vjerovati, onda se radi o ovoj ljudskoj vjeri, kako naučiti vjerovati?

Ako se pitamo što je to vjera; vjera je neka vrsta mosta između onoga što bih ja trebao ostvariti i onoga što sad jesam. Između mene kakav ću biti sutra i mene koji sam danas.

Između mene koji imam ispred sebe ispite i mene koji ću doći na ispit i morati taj ispit riješiti. To je most, zašto je to most. Most je zato što je čovjek i duh a ne samo tijelo. I dok je tijelo vezano sada i ovdje, dotle moj duh je već u sutra i u prekosutra. Što to znači zapravo ?

Ako ja imam sutra ispit, onda moj duh je već na ispitu i on se meni već smiješi. Kaže: gledaj tu si već na ispitu. Gledaj ovako dobro ćeš odgovarati. I mene moj duh dakle dok ja njega promatram u sutrašnjem mome ispitu, on mene uči kako da to ja sad upišem u svoj mozak, u svoje tijelo, u svoju psihu, u svoje pamćenje i da zapravo to sutra riješim.

Drugim riječima, moj duh je već tamo, samo ja moram još psihofizički stići. Sjećate se one anegdote kako je trener trenirao mladića da preskače, onda mu je sve više pomicao letvicu. I kad je došao do neke razine ovaj je počeo plakati da ne može, da je previsoko. Onda ga je trener zagrlio, zagledao mu se u oči i rekao „Misliš da ne možeš? Ništa zato, pa ne moraš ono što je nemoguće, zar ne. Hajde malo sjedi i odmori se“. Nakon pet minuta stavio mu je ruku na rame i rekao: „Pogledaj onu letvicu koju sam ti pomakao, stavi svoje srce tamo, iznad nje. Svoje srce, svoje misli. Zamisli da si već tamo, iznad nje, da preskačeš. I mladić je preskočio.

Ako me pitate što je to vjera? Vjera je gledanje, to bih ja trebao učiniti. Sutra, na Dušni dan, trebaš otputovati u neki grad na groblje. I ti već sebe vidiš sutra u tom mjestu, ti već vidiš to, već si ondje. Zato što ti vidiš, tvoja vjera je već tamo. Vjera već tamo jest, ona je već na tom groblju, već je u tom mjestu, već si stigao. O čemu se sad radi? Da ti gledajući u tu vjeru angažiraš tu nadu. Nada je zapravo auto kojim ćeš putovati. Nada je start. Ti sada trčiš, ideš u susret onom groblju, onom mjestu kamo ćeš sutra stići. I nada tebi kaže, stići ćeš, uspjet ćeš, ne boj se, nećeš doživjeti niti prometnu nesreću, niti nikakve zapreke, stići ćeš.

Kad sutra stigneš, to je ljubav, tad si tamo. Zato ako gledaš neprestano Boga, naravno da ćeš ga doživjeti i iskusiti.

Jer Bog je stalno ispred i ti vjerom vidiš njega. Sada je samo na tome da ti tu vjeru okruniš, kreneš u nadi da ćeš ga susresti, vjeruješ da će to biti, vidjet ćeš. Drugim riječima, zapravo su vjera, ufanje i ljubav jedno putovanje. Mi imamo u sebi i tu kompleksnost da je naša vjera, a to je duh, duh i vjera su jedno. Duh je slobodan od prostora i vremena, a to je upravo vjera. Duh je već ispred mene i duh mene poziva, moju psihofizičku razinu: „Dođi, uspjet ćeš, ja sam već tu, ja sam već osvojio to što ti trebaš osvojiti. Ja već imam to“. Zašto Isus kaže: „Kad molite, vjerujte da ste već dobili i bit će vam, vjerujte da ste to već dobili“. Znači, to je već tu. Sada je na tebi samo da s nadom ideš, ja znam to će biti, duboko vjerujem, to će biti. I da osjetiš da si zapravo u ljubavi to dostigao.

Drugim riječima, treba govoriti sebi „Ja mogu, ja hoću, ja vjerujem“, to je to. Ako znaš da možeš doći u nebo, i ako ti kažeš da to možeš, zato što si sam duh, zato što hoćeš biti dobar, zato što činiš dobro, zato što si s Bogom u prijateljskim odnosima, tako će i biti.
Isus je za mene umro i rekao da ću biti tamo gdje je i on! Ja mogu! Ja već vidim da sam ja u nebu!

Šta je sad potrebno?

Angažirati se! Hoću to! Jasno da hoću! Idem krenuti! Kao da si sjeo u auto i putuješ tamo. Naravno, nakon nekog vremena, jer ti vjeruješ, tvoja vjera se ostvaruje. Evo me! Tu sam! Mi to onda zovemo ljubav. Ljubav je sjedinjenje, sjedinjenje tebe koji si bio daleko i one tvoje vjere, one vizije, ono što je tvoja vjera, već je tvoj duh načinio, sada je samo trebalo tvoje tijelo to dostići.

Tako da su to, zapravo, čudesne stvari i kad to dobro naučimo, vidjet ćete, to je temelj hagioterapije. Ali, to je temelj i popravka čovjeka. Hagioterapija upravo liječi tu nevjeru ljudi, tu nevjeru da mi možemo postati bolje hrvatsko društvo, da ima među mlađim generacijama genijalnih, sposobnih ljudi koji vole ovu zemlju, koji vole čovjeka.

Ako, imaš tu viziju, domovina će savršeno napredovati. Mi možemo vjerovati da naša Crkva ima ljudi koji mogu provesti novu evangelizaciju. Moramo ju svi proći, i biskupi i svećenici i đakoni i laici, svi moramo to proći, jer svi trebamo tu novu evangelizaciju. To je nova, druga evangelizacija, nakon one koja je bila prije 14 stoljeća u ovim krajevima. A mi to možemo! I čim vjeruješ, sve je moguće. Da li vam je sada nešto jasnije, zašto Isus kaže: „Onome koji vjeruje, sve je moguće!“

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakMeditacija za tebe – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakDUŠNI DAN – Tomislav Ivančić
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)