Piše: Danijela Vrcelj
Ljubav. Kakvo je značenje ta riječ prije imala za mene? Ljubav me povezivala s ljudima koje sam voljela i koji su mene voljeli. A riječ ljubav bila mi je „uzvišenija“ od riječi volim. Koga sam ljubila, a koga voljela?
Normalno i prirodno bilo je ljubiti roditelje, baku, djeda, sestru, muža, dijete, rodbinu, prijatelje. Širu rodbinu, poznanike, susjede, profesore i kolege, koji su mi bili dragi, voljela sam. Ljudima koji su me povrijedili, koji su mi nešto loše napravili, teško sam opraštala, a kamoli da ih volim ili ljubim.
Krenula sam na hagioterapiju. Uspjela sam sebi oprostiti sve loše i krivo što sam napravila. Svakodnevno sam u sebi otkrivala ljubav prema drugom čovjeku. Imala sam potrebu da svim ljudima kažem nešto lijepo ili stiskom ruke i zagrljajem izraziti im svoju ljubav. Ženama i muškarcima jednako. Naročito onima koji su na bilo koji način patili. Beskrajno sam bila sretna kad sam prvi put uspjela oprostiti čovjeku koji me povrijedio. To me još više približilo Stvoritelju i Njegovoj bezuvjetnoj ljubavi.
U teškom razdoblju svoga života, tragajući za smislom svoga postojanja, susrela sam Stvoritelja i njegovu bezuvjetnu ljubav. Ta me ljubav zapljusnula kao neki plimni val. Doživjela sam da se sva ljubav koja je u tom trenutku postojala na čitavoj zemaljskoj kugli spustila na mene. Ljubav bez granica. Takvu ljubav nikada u svom životu nisam osjetila. Nitko mi od ljudi nikad nije darovao ni približno toliku ljubav. Ta me ljubav nosila, imala sam osjećaj da uopće ne hodam, nego da lebdim. Zahvatila me tolika ispunjenost, radost, sreća. Moj je osmijeh bio širi od ulice kojom sam hodala. Svaki čovjek kojeg sam susrela vidio je da isijavam, svijetlim ljubavlju i srećom. Čak i oni koji su bili u svojim automobilima to su vidjeli. Svi ljudi u mome gradu, mojoj državi, na cijeloj zemaljskoj kugli vide što mi je darovao moj Stvoritelj.
U tim trenucima bila sam najsretnija žena na cijeloj zemaljskoj kugli. Neusporedivo s ičim doživljenim u mom dotadašnjem životu. Naravno da nakon tog doživljenog nisam mogla ni smjela ostati ista. U meni se javila neopisiva želja da to doživljeno posvjedočim cijelom svijetu. Bila sam zbunjena. Što ću ljudima reći? Na kakav način im o tome pričati? Kako im izraziti tu ljubav koju sam osjećala u sebi?
Ali nisam trebala ništa govoriti. Ta ljubav i sreća bila je vidljiva na mom licu, u svakoj izgovorenoj riječi, u svakom pokretu tijela. Ljudi s kojima sam se susretala govorili su mi da sam skroz drugačija. Na poslu su me kolege pitale što se sa mnom događa. Zračila sam blagošću. Do tada neviđeno.
Dalje sam se vježbala kako prihvatiti svakog čovjeka, ne praviti razliku između ljudi, kako naučiti svakog čovjeka ljubiti. Imati razumijevanja i sućuti za čovjeka koji se ne odlučuje za dobro. Koji misli i govori loše drugim ljudima i meni samoj. Još uvijek učim, mijenjam se, rastem i razvijam se u ljubavi. U najljepšim maštanjima i snovima nisam mogla zamisliti ovakvu ljepotu življenja ljubavi.
Onog trenutka kad se potpuno pustim svom Stvoritelju bit ću žena bez granica. Upravo kao i ljubav kojom me Stvoritelj obdario. Bez obzira koliko patnje u mom životu bilo, ja živim ljubav. Moj je život ispunjen srećom i svakodnevno pjevam najljepše pjesme svom Stvoritelju.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
