Pripremila: uredništvo
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš… Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću te ga uputio da uvijek kada se naljuti na nekoga, a to ne pokaže, uzme jedan krumpir, na njega s jedne strane napiše ime osobe na koju se naljutio, a s druge strane svoje ime i potom stavi krumpir u vreću.
Učeniku se to učinilo kao vrlo lagan zadatak, ali kada ga je učitelj upozorio da, osim toga, tu vreću mora uvijek nositi sa sobom, malo se namrštio, no prihvatio je.
Nakon nekog vremena vreća se sve više punila krumpirima i postala je poprilično teška. Bilo je vrlo nezgodno stalno je nositi sa sobom. Uz to, krumpiri koji su prvi stavljeni u vreću počeli su se kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik se napokon obratio učitelju za pomoć: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom! Prvo, vreća je preteška, a drugo, krumpir se pokvario i smrdi. Predloži nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio:
„Vidiš, to isto događa se i u tvojoj duši.
Kad se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj se duši stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter, koji rađa poroke koji zaudaraju.
I na taj teret lako bismo zaboravili da nije suviše težak da ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da cijeli taj proces promatraš sa strane. Svaki put kada odlučiš ostati uvrijeđen ili nanijeti uvredu, razmisli je li ti taj kamen potreban.“
Moj život – moja ljubav – iskustvo hagioterapije
