Piše: Lana Poljak Branisavljević
ISKRA ŽIVOTA
Svaki dan vodim svoju petogodišnju djevojčicu u vrtić i moram priznati da se “prava mala filozofija” odvija na tom putu od kuće do vrtića. Iz male glavice samo naviru pitanja, a onda mudro promišlja o dobivenim odgovorima iz velikog svijeta velike mame. Zašto je snijeg pao na Sljemenu, a nije kod nas? Tko je izbočini na cesti dao ime “ležeći policajac”? Zašto nam je nos crven kad nam je hladno? Kako to da magla “izbriše” Cibonin toranj pa se on onda opet vrati?
I ne mogu se ne nasmijati, a istovremeno zadiviti nad čudom malog Stvoriteljevog remek djela. I pitam se kada smo se mi odrasli prestali čuditi i zapitkivati? Kako to da nam je postalo normalno podrazumijevanje, a ne razumijevanje? Zašto su naša pitanja tako ozbiljna, teška i komplicirana, a odgovori još zamršeniji.
Upravo zagledanost u djecu nas podsjeća da budemo jednostavni, iskreni i radoznali. Oni su nam podsjetnik da je život radost, smijeh i ljepota kada mi na svoje lice stavimo preozbiljne maske. Mi odrasli previše smo zagledani u ono što “moramo” i “trebamo” pa izgubimo onu tako posebnu iskru života. No, dovoljan je onaj jedan mali poziv: “Idemo se igrati!” i začas se “vratimo” u središte bića. Tada iznova otkrivamo koliko kreativnosti, mašte i talenata čuči u svakome od nas odraslih…
U nama tada oživi ono dječje u nama, ono što nikada niti nismo prestali biti. Čovjek nije samo ono što sada jest. U svakome od nas satkana je naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Mi smo istovremeno i ona beba u majčinom trbuhu i dijete koje čini prve korake i izgovara prve riječi, školarac, mladić i djevojka, zrela osoba i starac.
Kako je lijepo biti čovjek kada zaživiš svoju cjelovitost, sve ono što ti jesi i što ćeš tek biti, a još ljepše znati poput djeteta poći u šetnju i primiti ruku svoga Stvoritelja i postavljati mu pitanja o životu…i slušati i osluškivati što mi to On govori…
Dragi prijatelju, želim ti u danima pred tobom, da se iznova zaljubiš u život baš poput djeteta!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje. Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
