Piše: Silva Vrdoljak
Čovjek je stvoren za rast i razvoj, za neprestano stvaralaštvo. Čovjek čudesno uređuje svijet, okoliš, prirodu, služi se tehnikom, znanošću, stvara kulturna i umjetnička djela. Ipak, čovjek nije stvaralac da bi samo stvarao nešto izvan sebe, već je njegova stvaralačka bit i unutar njega samoga. Čovjek se ne rađa „gotov“, on je biće mogućnosti, pozvan da kroz život raste u dobroti, istini, ljubavi, ljepoti, pravednosti, moralnosti, povjerenju. Kada taj rast izostane, nastupa osobna kriza identiteta.
Suvremeni život, obilježen brzinom, digitalnim bljeskovima i imperativom instant uspjeha, stvorilo je specifičnu egzistencijalnu krizu: krizu površnosti. Iako se naizgled čini da živimo u vremenu neograničenih mogućnosti za napredak, duhovno-antropološka stvarnost pokazuje suprotno. Čovjek današnjice često pati od kroničnog osobnog nerazvoja.
U duhovno-antropološkom smislu, čovjek je biće „dubine“ jer duhovna duša je prostor čovjekove slobode, savjesti, stvaralaštva, čežnje za smislom, svijesti i samosvijesti, moralnosti, povjerenja, religioznosti, karaktera. Površnost s duhovno-antropološkog aspekta označava stanje u kojem čovjek živi na razini svojih nagona, emocija, racia, dok zanemaruje svoju duhovnu dimenziju. Iz perspektive hagioterapijske antropologije, čovjek nije samo biološko i psihološko biće, već posjeduje specifičnu duhovnu dušu koja traži smisao, dobrotu i istinu. Kada ta dimenzija „zakržlja“, nastupa „atrofija“ duhovne duše, destrukcija cjelokupne osobnosti. Možemo reći da se psihološki razvoj bavi stabilizacijom emocija i kognitivnim procesima, dok duhovno-antropološki rast i razvoj označava ontološko ostvarenje čovjeka.
Promatrano antropološki, površnost nije tek karakterna mana ili manjak obrazovanja, već duboka oštećenost, manjak ljudske bitnosti, stanje u kojem može pojedinac unatoč obrazovanju, ostati trajno odvojen od svog najvažnijeg dijela: vlastitog duhovnog središta. Površnost nastaje kada čovjek svjesno ili nesvjesno odluči živjeti isključivo na razini nagona, emocija i racija stavljenih u službu pukog preživljavanja, užitka ili vlastitog samoostvarenja.
Površan čovjek je „egzistencijalno anesteziran“. Njegov je život usmjeren prema van, prema materijalnom posjedovanju, društvenom statusu, estetici bez etike i morala, te konstantnom traženju izvanjskih stimulansa. Izbjegavanje dubine najjasnije se očituje u strahu od tišine. Suvremeni čovjek često ne podnosi tišinu jer se u njoj suočava s jekom vlastite praznine. Zato je buka – bila ona u obliku obavijesti na pametnim telefonima, površnih razgovora, ogovora ili neprestanog rada – postala štit protiv susreta sa samim sobom.
Možemo zaključiti da je čovjek s jedne strane ograničen u stvaralaštvu, a s druge strane vezan lijenošću, užicima, površnošću, gubitkom snage i zlom, koje ga veže i čini ovisnim o neradu, o lijenosti za razmišljanjem i odvojenošću od Stvoritelja. (usp. T. Ivančić, Svestrana izranjenost čovjeka)
Površnost kao osobni nerazvoj očituje se kroz specifične simptome, a neki od njih su :
- Egzistencijalni besmisao : Kada osoba zanemari duhovnu dimenziju, život gubi untarnju logiku. Pojedinac može imati sve materijalne preduvjete za sreću, a ipak pati od duboke, neobjašnjive apatije. Taj se vakuum pokušava ispuniti različitim oblicima ovisnosti ili konzumerizma.
- Zarobljenost u egoizmu: Osobni nerazvoj onemogućuje transcendenciju – sposobnost izlaska iz sebe prema drugome. Nerazvijen čovjek instrumentalizira ljude oko sebe, drugi mu služe isključivo za potvrdu vlastite vrijednosti ili zadovoljenje potreba, čime postaje nesposoban za autentičnu ljubav i žrtvu za druge.
- Oštećenost savjesti: Savjest je čovjekova sposobnost za istinu i dobro. Kod površne i nerazvijene osobe, savjest postaje tupa i relativizirana. Kriterij ponašanja više nije „što je dobro i pravedno“, već “što je korisno i ugodno“ ili „što svi drugi rade“. Gubitkom etičkog i moralnog kompasa, čovjek gubi i svoju autentičnost te postaje dio komformističke mase.
Hagioterapijski put izlaska iz površnosti
Čovjek je biće koje je po svoj naravi nedovršeno i nesavršeno. Zaokret od površnosti prema osobnom rastu i razvoju zahtjeva „buđenje“ duhovnih sposobnosti:
- Buđenje intelekta i kritičkog mišljenja : Otkriti bogatstvo razvijanja intelektualnog razmišljanja i spoznaja koje donose neizreciva zadovoljstva, radosti, nove svjetove i priznanja u društvu. Usmjeriti se na razmišljanja o Stvoritelju, razlici Stvoritelja od stvorenja, o smislu života, moralnim vrednotama. To je put kako se mi upućujemo na put slobode, neovisnosti o tuđim mišljenjima i hrabrosti u borbi protiv primitivnih razmišljanja i takvog prikazivanja u javnosti.
- Odluka slobodne volje : Osobni rast i razvoj nije stvar osjećaja, već odluke. Odluka traži priznanje realnosti o vlastitoj površnosti i ulazak u zaokret življenja po zakonu dobrote i istine, što zahtjeva hrabrost za ulazak u tišinu i preispitivanje vlastitih motiva i vrijednosti. Dobro je odmah se uputiti na razmišljanje pitajući se tko smo, čiji smo, jesmo li sami u svom središtu, tko je izvor našeg hoda zemljom, te dopustiti da u tišini o tome promišljamo. (usp. T. Ivančić, Antropologija, patologija i terapija ) To je proces donošenja odluka koje su usmjerene prema dobru i istini, čak i kada zahtijevaju napor i odricanje.
- Rast u povjerenju : Povjerenje je snaga duše koja vidi dobro i život, nutarnja svijest da Stvoritelj vodi svijet, snaga protiv neuspjeha, pobjeda nad sumnjama i strahovima. Potrebno je poticati povjerenje u sebi. Ono se rađa mislima i riječima. Počneš li govoriti riječi povjerenja, dobrote, mira u tebi će početi rasti životna snaga koja će te u to i voditi.
- Rast u opraštanju : Oprostiti znači biti slobodan/na od zla i neprihvaćanje mržnje koju ti druga osoba želi ubaciti u srce kako bi te moralno uništila. Praštanje je prekidanje veze sa zlom, ono je kao da kažemo: „Ne dopuštam da tvoje zlo i dalje upravlja mojim mislima i mojim zdravljem“. Praštanje je zato vrhunski čin kojim oslobađamo sebe, a uvreditelja prepuštamo pravdi i istini.
- Zahvalnost: Zahvaljivanje Stvoritelju za sebe, druge i stvarnosti oko sebe umnaža vjeru, a vjera umnaža duha, a duh je zdravlje i temeljna stvarnost svakog čovjeka. (usp. T. Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom)
Čovjek je stvoren za velika prostranstva smisla, a ne za „plićake“ površnosti. Površnost i osobni nerazvoj najveća su prijetnja suvremenom čovjeku jer ga lišavaju njegova dostojanstva, pretvarajući ga u puki biološko-psihološki mehanizam vođen izvanjskim podražajima. Tek u hrabrom poniranju u vlastito središte, u susretu s Dobrotom i Istinom, čovjek pronalazi lijek za svoju unutarnju rascjepkanost i ostvaruje puninu svoga bića.
Silva Vrdoljak, teolog, mentorica u hagioterapiji koja već 20 godina djeluje kao
hagioasistentica.
