Piše: Ljerka Jurkić, prof. hrvatskoga jezika

Tko je učitelj?

Od prvoga dana svoga rada u prosvjeti (a tu sam oko 32 godine) doživljavam koliko je to veličanstven i zahtjevan poziv. 

Zašto veličanstven i zahtjevan?

Zato što sam čovjek, a čovjek nije mehanizam, nije računalo. Čovjek je osoba koja je, za razliku od biljaka ili životinja, svjesna sebe, ali i osobe koja joj stoji nasuprot i s kojom može komunicirati. 

Čovjek ima ne samo biološki i psihički nego i duhovni život i ako ne poznaje zakonitosti duha, tj. antropološke razine, on ne zna kako izaći na kraj s primjerice vlastitom nesigurnosti, tjeskobom ili strahom. U manjku povjerenja u dobro i manjku osnovne sigurnosti nema snage ispuniti životne zadaće i razvijati se u svom pozivu. 

Naravno, ni mene ništa od navedenog nije mimoišlo. Što me spasilo? Svjesna odluka za dobro i svjesno očekivanje dobra u svom životu. Tako je počeo moj rast. Uvidjela sam da imam nevjerojatnu sposobnost, moj život ne ovisi prvenstveno o okolnostima života ili mišljenju drugih ljudi, nego o tome kako se ja iznutra postavim, o tome kakve ja odluke donosim. Riječ je o nutarnjem čovjeku i njegovoj nutarnjoj slobodi. Ako se otvaram svojim odlukama apsolutnoj Dobroti, onome koga filozofija zove bitak, postajem osoba puna povjerenja, doživljavam da sam sigurna i da ima Netko tko me uvijek štiti i tko je uvijek na mojoj strani. Uviđam da sam biće koje neizmjerno nadilazi sebe, vrhunsko i jedinstveno u svom postojanju, pa tako i pozivu. Tada postajem svjesna vlastitog dostojanstva, kao i dostojanstva svoga učiteljskog poziva.

Postajem osmišljena osoba, kreativna i sposobna prenijeti učeniku ne samo znanje nego sam život, tj. svu onu dobrotu i ljepotu koju sam sama pronašla.  

Čovjek isijava ono što je u njemu“, rekao je utemeljitelj hagioterapije, prof. Tomislav Ivančić

To sam iskusila u svom radu s mladima u učionici. Ako sam sama u negativizmu i mraku, to prelazi na njih, ako sam pravedna, strpljiva i čovjekoljubiva, to se poput sunčeva svjetla prelijeva na njih. Kad učenici osjete tu dobrotu, počinju i sami rasti i postaju suradnici učitelju, a to se onda vidi i u njihovim rezultatima. 

Prema tome, svaki povrijeđeni učitelj koji istovremeno doživljava da je ugroženo dostojanstvo njegova poziva zna da nije stvar tek u novcu. 

U pitanju je čovjek koji čezne razvijati se neprestano, u pitanju je intelektualac koji svakodnevno živeći s mladima neposredno doživljava da čovjek nije samo na razini razuma, on ima sposobnost više spoznaje, proniče duhovnu, a ne samo materijalnu stvarnost i prepoznaje znakove vremena. 

On je čovjek koji doživljava osobu i čezne razumjeti učenika pred sobom, ali i pomoći mu. Buntovnik postaje kad mu se nameću površne reforme koje nude metode, a istovremeno nisu kadre prepoznati važnost osobnosti učitelja.

Vrijeđa ih dok im se govori o učeniku kao središtu obrazovnog sustava, a istovremeno se zaboravlja da su upravo učitelji oni koji su svojom osobnošću povezani s učenikom.

Učitelj čezne kritički promišljati i biti slobodan od tuđeg mišljenja. Kao što učenik u njemu želi pronaći suradnika tijekom učenja, tako i on očekuje suradnički odnos i uvažavanje umjesto naredbi i nametanja sumnjivih rješenja kad je u pitanju obrazovna reforma.

Prema tome, rješenje svih nesporazuma kad je u pitanju prosvjeta upravo je u odgovoru na pitanje: tko je to zapravo čovjek.

Čovjek nije mrtva materija, nije biljka ni životinja, on se svojim pitanjima i odgovorima izdiže iznad svega i uporno traga za odgovorima. On se pita odakle je, kamo ide, zašto postoji, što mu je činiti, kako biti slobodan, kako ostvariti smisao života, kako pronaći Stvoritelja i kako naći mir savjesti i mir od smrti.

Tomislav Ivančić: Roditelji, učitelji i učenici

 Nastavlja se…