Piše: Danijela Pavlović

Svjedoci smo ovih dana kako nas je virus corone usmjerio na jedan drugi način življenja i funkcioniranja. Primorani smo više boraviti u svojim domovima, obavljati samo najnužnije, više vremena provoditi sa svojim ukućanima. Taj mali “vanjski prijatelj” je i mene prisilio da malo stanem, smirim se i razmislim o nekim stvarima.

Priznajem bilo mi je potrebno neko vrijeme da izađem iz “kriznog perioda”, gdje me moj nemir stalno progonio i nije mi dao da se susretnem sama sa sobom. Ali kad sam to uspjela prebroditi, u meni se nastanio neki mir gdje sam počela drugačije promišljati i živjeti.

Uvidjela sam koliko me taj dosadašnji,ubrzani tempo života odvaja od onoga što je bitno u životu. Stalno sam u trci za materijalnim, a još više za nekim vanjskim poticajima koji mi ne mogu pomoći da budem sretnija, ispunjenija, bolja. A sada odjednom počinjem promatrati svoje ukućane ne kao nekoga od koga očekujem ispunjenje očekivanja već kao osobe koje se i same suočavaju sa svojim potrebama i ograničenostima.

Usmjerenija sam na praštanje kao osnovni uvijet zajedničkog zdravog funkcioniranja. Jer sada nema bijega u šoping ili kafič gdje ću liječiti svoje izranjenosti.

Sad kad sam više usmjerena na biti a ne imati. Neke male stvari, sitnice pobuđuju u meni puno više radosti i zahvalnosti. Kao na primjer blagodat susreta s drugom osobom, iako preko dvorišta ili Skypea. Odlazak na neko osamljeno mjesto u prirodi. Da ne spomenem koliko me više čini sretnom kada drugome mogu učiniti neko dobro, pa bila to “samo” lijepa riječ.

Jednom kada prođe ovo “doba korone” pitam se hoću li iz svega ovoga nešto naučiti?


Hoće li mi se urezati u sjećanje da je život prevrijedan da bi ga se tratilo na nepotrebne stvari?

Kako se sreća nalazi u nama samima, te da se udaljuje od nas kao fatamorgana, ako je pokušavamo dohvatiti materijalnim stvarima ili vanjskim senzacijama.

Da svi naši strahovi za naš život nestaju kada ga temeljimo na povjerenju da ima Netko tko naš život drži u svojoj sigurnoj ruci.

Hoću li živjeti mudrije, može li me ovo iskustvo izvući iz “konzumerističkog”mentaliteta?

Nadam se da ovo neće ostati samo za sjećanje, nego će biti temelj za dalji život. 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.