Iz arhive, piše: Božena Sučić, mr. pharm.
Jedan od zanimljivih muzejskih projekata “Muzej krapinskih neandertalaca” u Hrvatskoj, pripreman tokom 10 godina, oživio je potkraj veljače ove godine u Krapini, između Hušnjakovca i Josipovca.
Neke “čudne” kosti najprije je pronašao krapinski učitelj Rehorić te ih u ljeto 1899. poslao zagrebačkom znanstveniku Dragutinu Gorjanoviću Krambergeru. U iskapanjima koja su trajala šest godina Kramberger je otkrio oko 3000 paleontoloških ostataka neandertalaca i životinja, što do danas predstavlja najveću zbirku takve vrste na svijetu.
Muzej, osim što prikazuje život neandertalaca, pokušava dati sliku o nastanku svijeta, povijesti zemlje te razvoju života od prvih hominida do krapinskog pračovjeka.
Sve što sam tamo vidjela potaknulo me na preispitivanje vlastitog znanja o nastanaku
svijeta, evoluciji i graničnim pitanjima antropologije. Znamo da je evolucija skup znanstvenih teorija i hipoteza koje govore o nastanku i razvoju života na zemlji iz nižih u više oblike.
Sve je počelo Darwinovom teorijom o podrijetlu vrsta u kojoj se sve svodi na slučajne mutacije gena, prilagodbu i prirodnu selekciju u kojoj opstaju samo najjači. Danas se već postavljaju drugačije hipoteze.
Tako naš dr. Miroslav Radman tvrdi da „mutacije organizama nisu rezultat slučaja,
nego staničnog programa, tj. evolucijske promjene se ne odvijaju slučajno, nego u
okviru predviđenih mogućnosti“ (Fokus, 18. 06. 2005. str.14).
Otkako je papa Ivan Pavao II. 1996. godine izjavio kako je evolucija „nešto više“ od puke hipoteze, mnogi su znanstvenici pomislili kako je, eto, i Crkva priznala evoluciju. Crkva prepušta mnoštvo detalja znanosti, ali i uči da čovjek svojim razumom može jasno i lako spoznati cilj i plan u naravnome svijetu, uključujući i svijet živih bića.
Iako je evolucija u sukobu s Knjigom postanka, ona je ponajprije znanstveni princip promjene i razvoja živih bića. Prvi korak u procesu usklađivanja kršćanske vjere i teorije evolucije napravio je 1950. godine papa Pio XII. u enciklici Humani generis.
„Zbog toga crkveno učiteljstvo ne brani da se nauka „evolucionizma“ ispituje, prema današnjem stanju profanih nauka i svete teologije, istraživanjem i raspravama stručnjaka obiju strana, ako ona, naime, istražuje podrijetlo ljudskog tijela koje potječe od već postojeće i žive tvari.
Da duše stvara neposredno Bog, to nam zapovijeda katolička vjera da i dalje držimo; no tako da se razlozi i jednog i drugog mišljenja, onih naime koji govore u prilog i onih koji se protive, procijene i prosude dužnom ozbiljnošću, umjerenošću i trijeznošću…“ (AAS, 42 1950, str. 575).
„Evolucionizam“ treba shvatiti kao prirodoslovnu teoriju koja tvrdi da se neka vrsta živih bića može polako ili iznenada pretovoriti u drugu, a pojmu pretvaranja treba dati fenomenološko značenje. Na taj način on u skladu s Humani generis ne isključuje pojam stvaranja, već se protivi teoriji o stalnosti vrsta.
Papa Ivan Pavao II. godine 1996. u poruci Papinskoj akademiji znanosti pokušao je
još tješnje povezati kršćansku vjeru i teoriju evolucije. On navodi: „Crkveni je magisterij izravno povezan s pitanjima o evoluciji, jer sadrži koncept čovjeka.
Otkrivenje nas uči da je (čovjek) stvoren na sliku i priliku Boga (knjiga Postanka 1:27-29). Gaudium et spes je uvelike opisala tu doktrinu, koja je osnovna za kršćansku pouku. Opisano je da je čovjek jedino biće na zemlji koje je Bog želio za njegovu vlastitu svrhu.
Drukčije govoreći, čovjek kao individua ne može biti podčinjen kao čisto sredstvo ili čisti instrument ni vrsti ni društvu, jer on ima vrijednost sam po sebi. On je osoba.
Svojim intelektom i voljom u stanju je formirati odnos zajednice, solidarnosti i samodarivanja. Sv. Toma uočava da čovjekova sličnost Bogu leži posebno u njegovu spekulativnom intelektu o njegovu odnosu s objektom njegova znanja, što je slično Božjem odnosu s njegovim stvorenjima (Summa Theologica, I-II, q. 3, a. 5, ad 1).“
Danas je više nego ikada potreban dijalog između znanosti i religije jer svaka zasebno teško može do kraja objasniti svu složenost čovjeka.
Čovjeka kao točke spajanja duhovnog i materijalnog svijeta, bića u kome duh oživljava materiju. Čovjeka kao krune stvaranja. Kao onoga koji u sebi sadrži sve što je stvoreno, sve što postoji. Koji u sebi ima fizikalnu stvarnost, mrtvu materiju, ali i vegetativnu stvarnost, psihički život i duhovni život. Ali ništa od toga ne čini ga čovjekom.
Prvi humanoidni fosil, kost zgloba koljena, pronašao je 1973. Johanson u sjevernoj Etiopiji. Ispitivanje je pokazalo da se radi o biću koje je hodalo uspravno, na dvije noge. Kost je bila stara oko 3,4 milijuna godina.
Godine 1974. Johanson je pronašao novi nepotpuni kostur na istom području i nazvao ga “Lucy” (zbog pjesme Beatlesa “Lucy in the sky with diamonds” koja je puštana na radiju za vrijeme proučavanja najstarijih pronađenih humanoidnih fosilnih ostataka).
Po Lucy je prozvana nova vrsta – australopitekus afarensis. Prema Johansonu, Lucy je najstariji zajednički predak svim ljudskim vrstama koje su se poslije razvile te je postala mjerilo s kojim se uspoređuju sva nova otkrića u paleoantropologiji.
Prvi fosil ljudske vrste, koji je bitno različit od fosila iz vrsta australopiteka, homo erectus, star je oko 1,8 milijuna godina. Kostur homo erectusa veći je od kostura Lucyjine vrste i sličniji kosturu današnjeg čovjeka, a najvažnija je razlika promjena veličine mozga.
Znanost i dalje traži dokaze o biću između čovjeka i majmuna koje treba predstavljati evolucijsku vezu između vrlo staroga majmuna i modernoga čovjeka. Traga se po cijelome svijetu, ali dokazi do danas nisu pronađeni.
Možda zato jer je čovjek ipak nastao u jednom trenutku stvaranja, kad mu je udahnuta duhovnu duša.
Ontološku strukturu čovjeka čine njegov bitak, transcendentali, materija i forma, duhovna duša, tijelo i duša te um i razum. Filozofski, bitak je svepostojanje, a čovjek je biće u bitku.
Nadalje, čovjek ima iste kvalitete kao i bitak – ima mogućnost biti cjelovit, istinit, dobar, lijep i ljubiti. Čovjek nije čovjek samo po svojim fizičkim značajkama, već ga čovjekom čini njegov duhovni život. Životinjama pak nedostaje ono bitno – duhovna duša.
Čovjek umom, intelektom, spoznaje sve, te mu je spoznaja intuitivna. Čovjekov razum uvijek traži dokaze. Umom se vjeruje, a razumom se razumije i zna.
Duhovni se život sastoji i od odgovornosti, slobode od prostora i vremena, kreativnosti, odnosno stvaralaštva, dvostruke transcendencije (racionalne transcendencije po kojoj spoznaje bitak, tj. sve što postoji i moralne ili etičke transcendencije po kojoj je čovjek za moralne vrednote spreman sve dati)…
Čovjek ima svoje jastvo, on je osoba. A osoba označava vrhunsko čovjekovo dostojanstvo i njegov original; svemoć kojom čovjek, čak i ako ponekad zaboravi tko je, može uvijek ponovno raspolagati.
Naša vizija je otkriti dostojanstvo čovjeku. Pridruži nam se, postani naš pretplatnik, suradnik i podupiratelj hagioterapije. Više informacija na linku za nove i trenutačne podupiratelje.
