Piše: Kristina Jurković

Prolazim naseljenim ulicama, rosnim livadama, šumovitim planinama, morima i dolovima. Prolazim posvuda. Pogledam nebo plavo, travu zelenu, pticu u letu, odsjaj toploga sunca, sjaj u oku zaigranog djeteta. Pogledam širom uokolo. Sjetim se predaka, povijesti slavne, hrabrih junaka i vitezova zagledanih u ideale. Sjećanje živo kao da je sada.

Kuda god pogledam, čega god se sjetim, vidim tebe, branitelju hrabri!

Tebe, koji si bez oklijevanja ustao i krenuo kamo te srce vodilo. Tebe, koji se nisi bojao ni kalkulirao. Vidim tebe, pred kojim je budućnost bila, a sve si u jednom trenu na kocku stavio jer sloboda za tebe nema cijenu.

Vidim tebe, dječače sa snovima, vidim tebe, oče sinka u kolijevci što se njiše, vidim tebe, supružniče snažni i nježni, vidim tebe, sine što ocu svome si uzdanje i ponos, a majci svojoj toplina i sigurnost. Vidim tebe, generacijo, vidim tebe, što sportske uspjehe nižeš i tribine puniš. Vidim tebe, što iz klupa školskih i studentskih se ustaješ. Da, vidim baš tebe… koji imaš ime i prezime, čije postojanje je sama dragocjenost.

Gledam te i vidim domovinu lijepu k’o u snovima.

Vidim tvoju hrabrost, čestitost i ljudskost. Vidim krunu i nagradu tvojih muka na kraju dana ovozemaljskoga puta. Vidim tebe koji ‘zalud disao nisi. Vidim tebe, kome srce kuca nekako drugačije, da, čak i sada čujem njegov ritam, makar s neba odjekivao.

Vidim tebe i osjećam duboku zahvalnost.
Ti dar si samog neba zemlji ovoj hrvatskoj,
ispaćenoj, ali ponosnoj i pobjedničkoj.

Jer da tebe nije bilo tko zna što bi s nama bilo. Jer da tebe nije bilo tko zna bil’ tko stao u obranu života, slobode, istine i pravde. Jer da tebe nije bilo tko zna bil’ se ikad vitez rodio k’o što ti si, branitelju bio!

Nema riječi kojima ti hvalu do kraja mogu izreći. Ali znaj da ‘zalud nije sve što si nam poklonio. Samog sebe ti si u naše živote ugradio. Putokaz, poput svjetionika na olujnom moru, ti si nama postao.

Zagledan u ideale, koji možda sada pomalo i blijede, ti uklesan si u povijest zlatnim slovima. I ostaješ nam svima kao tihi glas života i čovječnosti koji nitko i nikada ušutkati neće, a zbog kojeg i danas i vječno odjekuje iz svake pore svega što diše:

Oprosti nam što ne cijenimo te još više i veliko ti hvala!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.