Piše: Kristina Jurković
Pratim već duže vrijeme razgovore i komentare uglednih stručnjaka iz različitih područja, o stanju u našoj domovini. Uglavnom se opisuje dijagnoza trenutne situacije i eventualni prijedlozi mogućeg rješenja. Ali kao da nema dovoljno vizionara ni snage, a niti hrabrosti kako bi se ta rješenja implementirala u stvarnost, u našu svakodnevicu. I pitam se: Gdje da posegnemo za tom snagom? Što je to domovina, ili bolje je upitati se: tko je domovina?
Lijepo nam reče jedan mudrac: “Domovina, to si ti!” Da, to smo ti i ja, prijatelju! I domovina će biti onakva kakve su naše misli, kakve su naše riječi i kakva su naša djela.
Djela mogu biti duhovna i materijalna, vidljiva ali i nevidljiva. Nasušno su nam potrebna ona djela koja činimo u svome srcu. Koja nitko ne vidi, ali koja svi itekako “osjećamo na svojoj koži”.
Zato srce ne bi smjelo imati “masku”, zadršku, “namješten osmijeh”, “figu u džepu”. Srcu je potrebna čistoća, nevinost, svježina, zdravo tkivo da može zakucati hrabrije, potisnuti krv snažnije u čitav organizam kako bi kisik dospio do svake stanice i tako je oživio.
Sve što god doživljavamo slijeva se u naše srce. Ako je taj sadržaj zdrav, on ga hrani i čini jedrim. Ako li taj sadržaj u sebi sadrži otrov negativnosti, laži, prevare, nepravde, naše srce može stradati, oslabiti, zadobiti rane kojima onda ranjavamo druge. Jer ono čega je čovjekovo srce puno, to jedino može drugima i dati.
A mi živimo u svijetu u kome je pomiješano i dobro i zlo, uronjeni smo u tu stvarnost. Čak i u nama ljudima je prisutno i dobro i zlo. Zato nema samo dobrih ljudi ili samo zločestih.
U svakome od nas je prilika da se opredijelimo što ćemo u kome trenutku postati, prema čemu ćemo se okrenuti, što ćemo iz sebe iznjedriti.
Stoga, čisto srce imam samo onda ako ga trajno čistim. Ako priznajem zloću koja se neometano uvukla u njega i ako se iznova opredjeljujem za dobro. Čim iskreno kažem za neku nečistoću u srcu: “Žao mi je!” – mogu biti sigurna da mi je sve oprošteno. Jer time automatski ulazim u istinu. A istina je postojanje, to je stvarnost u kojoj jedino mogu živjeti. Istina i dobrota su čvrsto tlo na koje mogu osloniti svoj život. Jer Istina, Dobrota, Ljubav – to je sam Stvoritelj.
Kako onda pomoći svojoj domovini, a i samome sebi?
Samo tako da mi najvažniji posao u danu bude okretati svoje misli prema dobru i istini, kao što se suncokret okreće prema suncu. To će hraniti i ozdravljati moje srce i tada će i moj govor postati plemenit, bogat i ozdravljujući. Sve će to jačati moju duhovnu strukturu, od koje sam kao čovjek sazdana, i to će me pokrenuti da stvaram, kreiram, činim vrhunska djela. A onda više neću imati vremena za otrovne strelice odgovora, mrmljanja, straha, samosažaljenja, lijenosti itd.
Vidim u svome životu da u trenucima kada se umorim, kada me nečija nesloboda i zloća ometu, sruše u blato zamjeranja, uvrijeđenosti i ljutnje, čim uzmem učinkovite “antibiotike” opraštanja i kajanja, kroz moje srce ponovno poteče “plemenita ozdravljujuća krv”. I život tad uistinu postaje pun smisla i neke neopisive punine, radosti i mira, unatoč naporima u toj nutarnjoj borbi za čisto srce.
Zamislite, kada bismo svi prionuli na taj posao, koliko bismo podigli našu kolektivnu svijest u područje samoga Života. A Život je tamo gdje je ljubav, istina i dobrota, gdje je čovjek vječan i neuništiv.
I potekla bi svježa “duhovna krv” u “krvotok našega naroda, naše domovine”. Tada bi se pojavili vizionari, došla bi snaga i mudrost i sve što nam je potrebno za učiniti konkretan korak prema svijetloj budućnosti. Sjetimo se da već imamo takvo iskustvo iz naše nedavne povijesti.
Dakle, bez duhovnih napora svi napori na psihofizičkoj razini su uzaludni i vode samo do određene granice i to nas frustrira. Jer mi smo stvoreni živjeti preko granice. U nama su velike vizije i duboke čežnje. Ne možemo se sebe odreći. Ta stvoreni smo živjeti s “pogledom prema gore”.
Pa zašto ne bismo odmah krenuli tim putem?
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje zadnjih pet godina aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
