Piše: Sanja Popadić
Kako oprostiti uvredu? Kako ne misliti na to i oprostiti kada te to toliko duboko potreslo, čitavo tvoje biće. Ne možeš raditi, učiti, razgovarati, jesti, a još manje misliti normalno. Sve te to razdire da bih najradije došao osobi koja te uvrijedila i vratio joj istom mjerom.
Kako samo boli uvreda, poput rane na koju ti netko izlije alkohol, a sve u tebi i izvan tebe vrišti. Naravno da ne možeš normalno funkcionirati, a postoji i opasnost od fizičke i psihičke bolesti ako ne oprostiš.
Sjećam se dobro kako sam nedavno doživjela jednu uvredu i kako me to toliko uništavalo da nisam dva dana uopće mogla zaspati. Čitavu noć sam bila budna iako sam znala da uvredu treba oprostiti, međutim nikako nisam uspjela. Sve se u meni borilo, a ja sam postajala sve nesretnija i bolesnija. Shvatila sam da uopće nije lako oprostiti, pogotovo ako je tebe netko uvrijedio.
Kako to zna boljeti da imaš osjećaj kao da se čitavo tvoje tijelo trese od muke. Tvoje misli i
sve u tebi je usmjereno samo na tu uvredu. Pitaš se onda čemu sve to, zar ne bi bilo lakše samo oprostiti, ali unatoč svemu nije mi isto polazilo za rukom. Nakon nekog vremena sam došla do zaključka da u ovom teškom periodu sam ja ta koja je najviše izgubila.
Izgubila sam toliko dragocjenog vremena da se razvijam kao osoba i da napredujem te sam iskustveno zaključila da prvenstveno moram iz ove, ali i svih budućih uvreda izići čim prije. Po mogućnosti istog trenutka.
Pomislila sam, zašto ja ne bih bila stalno sretna i radosna bez obzira na uvrede i ponižavanja drugih ljudi. Nisam ja ta koja mogu druge ljude mijenjati već isključivo samu sebe.
Spoznala sam da sam se najviše počela razvijati upravo u tim iznimno teškim trenutcima, posebno kada me netko jako povrijedio ili me uvrijedio nekom neprimjerenom kritikom. Sve su to dragocjene prilike kada mogu vidjeti koliko sam u kondiciji s obzirom na opraštanje drugima, kako se nosim s takvim izazovima.
Shvatila sam da sam iznimno slaba na području praštanja i da ću u budućnosti morati itekako trenirati praštanje drugima, ali i samoj sebi. Poput plivačice koja trenira plivanje, ali ovaj put plivat ću u praštanju. Prsno i leđno ususret praštanju.
Pomislila sam kako nam je svaki trenutak života darovan i ne isplati se provoditi ga u ljutnji i mržnji jer mi smo ti koji najviše gubimo. Razaramo sami sebe i činimo ljude oko sebe nesretnima jer smo i sami takvi. Kao i sve u životu čovjek se uči, bilo ljubiti, disati, a tako i praštati.
Čovjek je najveći u praštanju i praštanje je vrhunsko djelo ozdravljenja.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
