Piše: Siniša Car, dr. med., Hagio.hr broj 8.

Vjera se iskušava svake sekunde, svakog sata, svakog dana i godine našeg života. Vjera u dobro je meni jedina poznata alternativa stanjima koje moderni svijet prepoznaje i definira kao bolest.

Mačka je živa

Istina po meni ima karakter mačke iz Schrödingerovog paradoksa, ona nije niti živa niti mrtva, može biti ovakva ili onakva, ovisi o vjerojatnosti. Dobro se podsjetiti tog misaonog pokusa. Pojednostavljen izgleda ovako.

Imamo mačku zatvorenu u kutiju sa aparaturom koja će je usmrtiti unutar 60 minuta ukoliko dođe do raspada atoma koji ima vjerojatnost raspada 50 posto u tom istom vremenu. Promatraču je u tom periodu mačka dakle niti živa, niti mrtva. Tek će otvaranje kutije pokazati je li mačka živa ili mrtva, odnosno je li atom u svom neraspadnutom ili raspadnutom stanju (budući da je kvantna mehanika zastupala postojanje oba stanja u atomu).

Volio bih nadograditi taj pokus s ispitivačima koji niti u jednom trenutku ne bi posumnjali na loš ishod. Idemo zajedno provesti taj pokus, gledati tu kutiju i vjerovati kako će ostati živa. Postavljam pitanje: ako, dakle, na ishod pokusa utječe ispitivač, što je poznat slučaj u kvantnoj fizici, što nas sprječava da vjerujemo u preživljavanje mačke iz pokusa?

Istina je za mene mješavina vjerojatnosti, ali vjera to nije. Vjera je jasna usmjerenost na dobro, ona ne ostavlja mogućnost da stvari ispadnu drukčije. Istina može biti drugačija od onog što bismo željeli, vjera je mijenja upravo u smjeru koji je dobar, naravno, ako je vjera pozitivno usmjerena.

Vjera mijenja

Da ilustriram, Petar i Ivan iscijelili su hromog od rođenja pred vratima hrama u ime Isusa Krista (Dj 3,1-10). Istina je da je čovjek bio hrom od rođenja, to je istina s kojom je živio. No vjera u tim apostolima koji su drugovali s Isusom, i vjera u hromog čovjeka, promijenila je istinu koja je tom čovjeku od rođenja u potpuno drugom smjeru.

Utvrdiše se njegova stopala i gležnjevi i skoči te je mogao stajati i hodati“. To je sada istina kao plod korekcije vjerom. To su naučili od Isusa, no skeptici bi rekli: „On je ipak Bog“. Ovo opisano izlječenje učinili su ljudi u ime Isusa.

Isus je istina, tako se sam nazvao, a vjeru nam je ostavio za spasenje.

Često u svakodnevnom životu podlegnemo samo djelomičnoj istini materijalnog, opipljivog svijeta, a tada demonstriramo odmak od vjere u dobro. To su svi oni trenuci kad se bojimo, strepimo, nezahvalno tražimo pravdu, kukamo, plačemo… Samo smo ljudi, znam, ali ipak, zašto ne bismo u svim tim teškim trenucima tražili dobro?

Nadalje želim pokazati kako to izgleda u svakodnevnom životu, onom profesionalnom, a svatko neka iskreno prepozna trenutke svoje slabe vjere i uz duhovnu snagu nađe pravi put.

Djevojčica koja je samo željela život

Prije nekoliko mjeseci gledao sam na ultrazvuku trudnu ženu koja je tijekom poodmakle trudnoće imala kroničnu infekciju, te su sumnjali, između ostalog, i na upalu srčanog zaliska. Prije toga je, zbog prijetećeg pobačaja, a u cilju produljenja trudnoće, učinjeno podvezivanje materničnog ušća. Nije se dokazalo postajanje upale zalistaka. Kako se radilo o pacijentici jedne moje drage prijateljice, kolegici sam u razgovoru preporučio, u vjeri u dobro, da strpljivo kontrolira buduću majku jer ona meni klinički predobro izgleda za nekog tko bi bio teško bolestan.

S vremenom sam zaboravio na taj slučaj, sve donedavno kada mi je kolegica ispričala kako je ta ista žena rodila djevojčicu koja ima prirođenu malformaciju mozga koja se nije prepoznala ultrazvučnim pregledom. Kad sam to čuo, u jednoj sekundi slabe vjere i krhke ljudskosti pomislio sam: „Možda bi bilo bolje da se pustilo, očito volji prirode, da pobaci to dijete.“

Odmah sam tu misao „ubio“ jer je bila zla. Izrekao sam kolegici svoja misaona previranja, a ona mi je dala jedini mogući komentar: „Ja sam spašavala dijete.

Sjetila se ispričati mi ovu priču jer je zatekla tu ženu na viziti kako grli svoje dijete, po svemu, osim po ultrazvučnom nalazu mozga, savršenu djevojčicu, i plače govoreći: „A ja nju toliko volim doktorice!“ Na nepostavljeno pitanje koje se iščitavalo iz majčine rečenice, pitanje koje je tražilo utjehu, liječnica je rekla mudro: „Zašto Vi, gospođo, uopće obraćate pažnju na ono što govorimo. To su samo anatomske slike mozga iz atlasa što mi gledamo i tražimo razliku, a ovo pred Vama je Vaše dijete koje volite.“ A meni je nadodala, da je, gledajući tu majku kako grli svoje dijete, znala da će sve ispasti dobro i da nema razloga da se ta djevojčica ne razvije u svoj svojoj izuzetnosti.

Dok sam zamišljao sliku prestrašene i uplakane majke koja ljubi to, od drugih okarakterizirano kao „manjkavo“, biće, te ljubav koju je izrekla, meni je padalo na pamet, ne da će zaista sve biti dobro, već da već JEST dobro. Ne može ispasti loše, ako dajemo svu svoju ljubav, bez obzira na to kako ispalo. Žena iz ove priče je blagoslovljena svojim djetetom, a o tome mogu svjedočiti i svi koji su bili ili jesu u sličnoj situaciji.

U ovom konkretnom slučaju zaista vidim moždane stanice tog djeteta kako rastu u pravim smjerovima i popunjavaju nedostatke, u vjeri svih nas i ljubavi majke. Teško je, gotovo nemoguće, dokazati to u što vjerujem, jer ako bih krenuo ispitivati to vjerovanje, demonstrirao bih zapravo nevjeru, a to se protivi mom Stvoritelju. Živimo da bismo demonstrirali vjeru u dobro, a ne da bi sumnjali u ispravnost prirode i svega stvorenog. Istina je mačka u kutiji. A vjera je ptica u ruci.

Vjera je ptica u ruci

O ptici u ruci govori jedna mudra anegdota koju sam čuo iz govora spisateljice Toni Morrison kod preuzimanja Nobelove nagrade za književnost.

Slično kao i kod Nobelovca za fiziku Erwina Schrödingera, imamo promatrača i ishod. U ovom slučaju je promatrač slijepa žena koja je selu bila poznata kao vidovita i mudra, a njezina pravednost je bila nadaleko poznata. Grupa mladih ljudi, s ciljem da prozru njezinu vidovitost i proglase je varalicom, došli su k njoj s pitanjem kojem se odgovor zasniva samo na nečemu što oni doživljavaju kao veliku nesposobnost, a to je njezina sljepoća.

Postavili su joj slijedeće pitanje: „Ova ptica koju držim u ruci, je li ona živa ili mrtva?“ Još jednom su ponovili pitanje kad je prvi put šutnjom odgovorila na pitanje. Nakon nekog vremena je odgovorila: „Ne znam. Ne znam je li ptica u vašim rukama živa ili mrtva, no znam da je u vašim rukama.

Za razliku od mačke koja je živa i mrtva, ptica u našoj ruci ostaje živa samo uz našu odgovornost. Ako želimo mudrosti pokazati kako griješi, ubit ćemo pticu jednim stiskom ruke, no mudrost zna da je sve u našim rukama. Tako mi sami ponekad komuniciramo sa svojim Stvoriteljem, kao ovi ljudi s tom mudrom ženom.

Osim dva ishoda, treba prepoznati i dva stanja u kojima se nalazimo. Mi smo u našem zemaljskom životu i ptice i ruka. Ptice u Božjoj ruci koji vjerujemo da se ruka neće stisnuti, a ruke smo kao odgovorna bića koja vjeruju u život i čuvaju ga. Mačka ovisi o vjerojatnosti, a ptica živi o vjeri.

Mislim da nije teško odlučiti koju ulogu vrijedi odabrati. Fizičari su paradoks Schrödingerove mačke polako napustili, vjerujem da je sljedeće što trebaju otkriti upravo ruka i ptica. Vjera i odgovornost.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.