Piše: Tomislav Brejar

Pazi da ne smršaviš u izolaciji, da ljudi ne kažu: vidi ga, nema što jesti. Ili: toliko ću se udebljati, da kad prođe izolacija neću moći izići kroz vrata.

Ovo su samo neke od niza komičnih poruka koju sam dobio ovih dana života u izolaciji.

Zanimljivo je kako i ovim vremenima ima puno humora. Kada se čovjek i u najtežim trenucima zna smijati znači da je duhovno zdrav.Znači da vjeruje da ipak postoji Netko tko upravlja ovim svijetom koliko se god mi trudili misliti da smo jako važni, i da sve ovisi o nama.

Želimo izići iz izolacije donekle u formi. Trebamo paziti na svoje tijelo, kako su nam ukinute sve sportske aktivnosti ljudi se snalaze na sve moguće načine u uvjetima koje imaju.

Ja, na primjer, ovih dana radim doma skoro svaki dan sklekove. Zanimljiva stvar kod sklekova je da, ako ih radiš ustrajno, svaki dan možeš raditi sve više i više. Kažu da je najvažniji onaj zadnji sklek kojeg gotovo da i ne možeš napraviti. Kojeg radiš na izmaku snaga. Ali kažu, tog izguraj jer je upravo taj sklek onaj koji donosi napredak, rast. Taj rast te motivira da ih radiš i dalje, i sve više i više. Zanimljiva je ta zakonitost.

Zbog zdravog tijela pazimo što jedemo. Često biramo samo zdravu hranu, pa nekad jedemo samo kuhano bijelo meso, bjelanjke, šejkove,… Jako puno se u današnje vrijeme ulaže i pazi na tijelo. Što treninzima, što prehranom. Nema tu ničeg lošeg.

Ali da li je čovjek samo tijelo? Što je s duhom? Treba li i njega možda trenirati?
Ili je dovoljno to što sam nekad prije imao neko duhovno iskustvo pa sam time riješio duh za cijeli život?

Još od malih nogu nas uče: u zdravom tijelu zdrav duh! A da li je to baš stvarno tako?
Ispada da ako imam super zdravo tijelo da će se duh nekako sam snaći, prilagoditi tijelu i biti onoliko zdrav koliko je tijelo zdravo.

Nekako se čini da nije baš tako. I duh bi trebalo trenirati!

Ali kako? Trebam li i tu možda, kao kod sklekova, ustrajati iz dana u dan, pa onda lagano očekivati rezultat nakon ustrajnosti.

Vrijedi li tu ono pravilo da treba izdržati onaj “zadnji sklek”, kad se čini da više ne mogu?

Pazim li na hranu koju uzimam za duh? Hranim li ga hrpom svakodnevnih, negativnih vijesti? Ili čitam neko dobro štivo? Neko koje me odmara, provocira na dobro, budi kreativnost.

Evo nekih mojih treninga na kojima radim ovih dana, pa možda nekog potaknu na nešto slično:

  • Biti bolji otac. Neću negativno govoriti djeci, nego samo pozitivno. Naglašavat ću ono lijepo u njima.
  • Biti bolji muž. Puno nježniji, strpljiviji prema svojoj ženi.
  • Idem biti vrjedniji na poslu, iako radim od doma.
  • Nazvat ću svoje roditelje, malo popričati s njima.
  • Uskratit ću tijelu neki užitak da vidi da nije ono koje donosi odluke, nego dajem prednost duhu!
  • Odlučujem se baš napraviti nešto dobro kada mi se najmanje da. Uradit ću to baš u inat. Jer to je onaj “sklek” koji donosi rast.

Navedene treninge ponavljati više puta kroz dan u serijama. Rezultati zagarantirani već prvog dana ustrajnog treninga.

I tako lagano, svakodnevno, zalijevam dubinu moje duše koja čezne i vapi za pažnjom.

Pa hajde, krenimo još danas. Idemo trenirati duh!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.