Tomislav Ivančić – transkript, dio s prvog studija Hagioterapije 2009.
Svi krivo razumijemo život i smrt. Stalno mislimo da je smrt naša fizička smrt. To je glupost, jer mi gledamo ograničeno. Promislimo: svake sekunde se rodi jedno dijete. Ono je zapravo umrlo utrobi majke, jer više se nikad tamo ne može vratiti. Ali to nije prestanak života. I kad ja odem, ljudi kažu umro, pa plaču. Umjesto da se raduju i kažu: on je prešao u život, blago njemu, a mi još moramo trpjeti.
Zbog toga što mi smrt gledamo kao fizičku, zato ne možemo shvatiti onu duhovnu smrt, koja znači smrt čovjeka. Kad tvoja duhovna duša umre i kad se ona razara zlom i zlim, to je smrt i samo je to smrt. Fizička smrt je samo prelazak na drugi svijet. Život nam se mijenja u ljepši koji omogućuje novi razvoj.
Ali tko tako razumije?
Liječnici se ubiše od posla da bi spasili tebe ovdje, da se još mučiš ovdje. Da ostaneš što duže. A tamo te čekaju, pripremljen stol i tvoj auto, tamo ćeš imati Mercedes i sve najbolje, i vilu, a ovdje nemaš ništa i ti hoćeš silom još ostati ovdje. Zamislite dijete u utrobi majke da kada mu se kaže da se mora roditi, a ono klekne pred Boga: molim te, dragi Bože, još mjesec dana. Kako si ti Bože zločest, zašto mi ne daš još mjesec dana, baš mi je dobro ovdje bilo u utrobi majke.Takvi smo mi.
Što je to život?
Život nije u fizičkom trajanju ovdje. Ne, ovo je muka, shvatite to, mi uopće ne živimo ovdje, mi smo izbačeni iz raja. To nije naš ambijent u kojem smo bili. Mi smo u ambijentu grijeha,zla, patnje, užasan je čovjek. Tek se trebamo vratiti u domovinu. Možemo se vraćati svaki trenutak, kad god činiš dobro, oprostiš nekome, već se vraćaš u tu domovinu. Ali kako promijeniti naše shvaćanje života i smrti?
Što se bojiš? Kao da ćeš ti ostati za sjeme ako mi svi umremo. Tko si ti?
Zamislite tu besmislenu borbu. Zamislite tu frustraciju. Zato smisao liječnika i medicine nije da spase ljude od smrti, oni to ne mogu, medicina nije napravila ni milimetra da spasi čovjeka od smrti.
Nego što?
Da čovjeku pomogne u bolesti, u njegovim teretima, u njegovoj boli itd. Da mu pomogne da živi dostojanstveno do kraja. To je medicina. Nikoga se ne spašava od smrti. Oslobodi Bože. I da pomogne čovjeku kad mu je došlo vrijeme da mora prijeći, da liječnik bude kao Samaritanac. To je beskrajno velik divan posao, ako se pravo radi, za čovjeka, sa čovjekom biti, s onim koga boli, to liječnici rade.
Ublaže njegovu bol, daju mu nadu, pomognu da se još malo produži bolesnikov život. Zato liječnici uživaju veliki ugled. Ljudi ih vole slušati i oni su dragocjeni u našim ovozemnim životima.
