Piše: Iva Bošković – Slivonja

Tog nedjeljnog jutra dok su se urušavali domovi zagrebačkih obitelji, rušili krovovi kao i predmeti unutar domova, u mom domu događao se jedan, još veći, jači i ozbiljniji potres.

Potres moje duše.

Taj trenutak, nekih 10-ak sekundi koliko je potres trajao, meni se činilo kao čitava vječnost… moja duša bila je u mraku. Egzistencijalnom mraku. Odvojena od Svijetla, od Izvora, od Života. Skamenjena od straha, nepomična, klečeći, progovorila sam, obraćajući se suprugu: „Gotovo je, moli Oče naš.”

U tom trenutku odsutnosti bilo kakve utjehe i nade, jedino što sam se usudila progovoriti bila je molitva Oče naš. Jedna, druga… svim srcem, dušom, cijelim bićem, to je bilo ono zadnje za što sam se mogla uhvatiti i što sam u tom trenutku mogla dati. To je bila ruka spasa, ispružena, čvrsta, sigurna koju mi Otac nebrojeno puta pruža i govori:

„Ne boj se, ja sam s tobom.”

I ovaj put je bio sa mnom. Moj ljubljeni Otac, sama ljubav i dobrota.

Sve se umirilo. I izvana i u meni.

Zašto se to dogodilo?

Koliko propuštenih, nesvjesno i besvjesno izmoljenih Oče naša, koliko neposlušnosti, mlakosti, svoje volje, koliko nezahvalnosti za svu ljepotu života. Kao da se sve što imamo u životu podrazumijeva, a ništa nije tako.

Život je dar i sve što imamo u životu nam je darovano, svaki dan, svaki sat, svaki tren, sunce, mjesec, zvijezde, ptice, sva ljepota oko nas, samo mi toga prečesto nismo svjesni, a kamoli zahvalni.

I onda kada zaista izgubimo tlo pod nogama, uviđamo koliko smo krhki kao ljudi i da ne možemo sami, bez svog Stvoritelja, svog Izvora… same ljubavi, istine, ljepote i dobrote.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.