MUŠKARAC – NJEŽNA ODVAŽNOST

Piše: Marina Peterlin, prof.

Kako bi bilo lijepo da netko napiše članak o muškarcima!

Može početi s očevima, koji nas dočekaju, podignu i bodre, koji stoje na početku našeg života da nam prenesu svoju muževnost, da vole naše majke kako bi nas one, odmorene i zaštićene, nosile i dojile.

Očevi okupljaju obitelj, predstavljaju je u svijetu, daju djeci krila da se usude
nemoguće, da se, kao onaj izgubljeni sin, odvaže čak i sve prokockati, nestati u nemiru svijeta jer računaju na očev zagrljaj na povratku. A kad su očevi opterećeni brigama, skloni alkoholu i grubosti, tu je uvijek meko široko krilo Nebeskog Oca. On se ne prestaje brinuti, a o njegovoj nježnosti bruje psalmi, pjesme, iskustva…. U tom krilu i djeca rastavljenih i umrlih roditelja nalaze mir i sigurnost.

Bilo bi lijepo da netko napiše kako je krasno imati brata, zajedno trčati livadama, u različitosti i blizini.

I kako je otajstveno imati prvu ljubav, čuvati je od navale svojih osjećaja, mekim koracima otkrivati mušku dušu. I rasti u druženju.

Udati se za pravoga, onoga koji je između mnogih baš za mene. I nakon svečano izgovorenoga: „Da“ biti s njim zagledana u isti cilj. Ne gledati jedno u drugo, ne mijenjati i ne prigovarati, nego zajedno ići naprijed, rasti i razvijati se.

Muževe koji su dotakli taj cilj i posvetili mu se lako ćete prepoznati po opuštenosti i pažljivosti; oni dostojanstveno služe umjesto da vladaju, oni ne stenju pod brigama, nego ih prebacuju na Stvoritelja, koji vidi dalje i šire. I od Njega uče. I po Njegovim pravilima žive. Njihovi su sinovi sretni i odgovorni; skaču s opasnih stijena u more i potpisuju nove
znanstvene izume. Njihove ih žene slijede i ne odvlače ih samosažaljenjem od važnih zadataka. Pravi muškarci nalaze uzor u Muškarcu koji je hodao po vodi, umnožio ribe i kruh, slobodno razgovarao sa ženama i ozdravio slijepca i gubavca. I idu vedri pod svojim križem široko raširenih očiju.

Netko bi svakako trebao opisati i svećenika. Naš je stav prema svećeniku stav zahvalnosti i poslušnosti. Zahvalnosti jer je svećenik svjedok najvažnijeg „Da“ u životu, jer nam poslužuje hranu za život vječni, jer skida s nas teret najgorih grijeha,
jer polijeva našu dječicu da krštenjem postanu prava djeca Božja, jer nam u tužnim trenucima posljednjih rastanaka podiže pogled prema gore, gdje se život nastavlja, jer nas maže uljem koje krijepi i ozdravlja klonuli duh i tijelo. Poslušnošću i mi kušamo darove koje su svećenici dobili svojim ređenjem. Njihova riječ nije obična, oni prenose što su čuli u tihim trenucima sabranosti i povjerenja u Nebeskog Oca. Ali i njima znači naša ljubav i molitva da ustraju na tom putu, da ih svijet ne učini mlakima.

Netko bi trebao pisati i o sinovima, za koje je važno ne da ispune naše životne
planove, nego plan Onoga koji nam ih je darovao. Da rastu upućeni kako je iznad
naše roditeljske nesavršenosti nečija savršena sigurnost. Da budu nježni, a odvažni.

Netko bi trebao pisati i o predsjedniku, koji se odriče sebične slave i daruje se u
službu dobra, koji među mnogim glasinama i pritiscima čuje glas Mudrosti i beskompromisno ga slijedi.

I o šefovima na poslu, koje naše poštovanje opušta od stresa, pod kojim postaju nepravedni.

I o prijateljima, naravno, koji su naše zvijezde u tmini, odjeci naše duše.

Eto, ako bi netko sve jasno i poticajno razradio o muškarcima, i ja bih – koja nisam stručnjakinja za to – ja koja na proslavama uvijek tražim dio stola gdje su žene, gdje se manje razgovara o politici i gospodarstvu, a više je spontanog smijeha, zgoda o djeci i duhovnih iskrica – i ja bih mogla dodati nešto osobno.

Napisala bih kako je moj tata prihvatio manje popularnu specijalizaciju kako ne bi dežurao i kako bi više s nama djecom igrao balote, čitao nam i kampirao. Kako nas je moj mlađi zgodni brat u mladosti vozio po Uni kajakom i kako sad u zoru vodi svoja tri sina i naša četiri na vožnju biciklima uz more kad se na godišnjem odmoru napokon svi nađemo.

Kako me moj ljubljeni muž uvijek iznova znao osvojiti potičući me da rastem duhovno dok se on brinuo i uspavljivao našu kćer i dečke. Kako već dugo gladno upijam proročke riječi svećenika koji brzo korača ispred nas uvijek prema većoj slobodi, istini i vjeri. I još kako gledam naše sinove i njihove prijatelje sportaše gdje stasaju u prave muškarce, pune inicijative, ali i sućuti, pune ljubavi za ljude i vjere u svijet bez nasilja.

Naposljetku, kako me od svih uvreda koje je muški svijet – osobno, putem medija, iz neznanja i namjerno – zadao mom tankoćutnom srcu, neprihvaćanjem moje posebnosti, površnošću i nehotičnom grubošću, hagioterapijski liječi Očev nježni zagrljaj, Njegova nebeska toplina.

Ta je LJUBAV lijek za sve žene. Pod Njegovim se, jedino, pogledom možemo rascvjetati do punine svoje osobnosti, doma ili na poslu, udane i neudane, majke brojne djece usamljene. I tako, ozdravljene, možemo darivati ljubav i svijet svakodnevno grijati toplinom i razumijevanjem.

Da, kad bi tako skladno i argumentirano netko napisao članak o muškarcima, rekla bih radosno da je sve to ŽIVA ISTINA.

Total
0
Shares
Prev
Hagioterapija u Kanadi

Hagioterapija u Kanadi

Dolazim iz Kanade, umirovljena sam, ali podučavam prirodnu prokreativnu

Next
Hagioterapijski pristup depresiji

Hagioterapijski pristup depresiji

Silva Vrdoljak, hagioasistentica mentorica Depresija se ubraja u najranije


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati