Piše: Daniel Vorih
Nijedan čovjek nije izabrao u kojoj će zemlji biti rođen, ni kakvu će majku imati.
Svima nama je potrebna majka i svima nam je potrebna domovina. Bez domovine si
kao tuđinac, čovjek bez identiteta, bez zaštite, osuđen na samoću; čovjek bez obitelji.
Koji bi se čovjek trebao i mogao sramiti svoje majke, svoje obitelji? Zašto se onda
sramimo svoje domovine? Ponosan sam na svoju domovinu, volim svoju zemlju i
njezinu zastavu i grb, njezine nizine i planine, more i rijeke, otoke i poluotoke, šume i
potoke. Zar bih se toga trebao sramiti?
Dobio sam rođenjem baš tu zemlju, nisam je sam sebi dodijelio. I kad bih i birao, ne bih htio biti ništa drugo osim Hrvat. Svaki čovjek smije biti ponosan na svoj narod; Francuzi i Englezi tako nacionalistički vole svoju zemlju, Amerikanaci se posvuda mogu praviti važni, a umjetno su stvoren narod…
Hrvati pak, s trinaestostoljetnom poviješću trebali bi se stidjeti, njih se povlači po međunarodnom sudu. Zar smo doista jedini zločinački narod? Bi li Hrvatska uopće opstala kroz povijest da je zaista činila tolike zločine, bi li je Bog sačuvao kroz 13 stoljeća da u njoj žive samo kriminalci, lopovi i ubojice?
Dragi Hrvati, ne budimo tako naivni.
DANI PONOSA I SLAVE
Hrvatska nikad u povijesti nije kročila na tlo suprotne zemlje u želji da je agresijom zauzme. To nam čak zamjeraju kao nedostatak samopouzdanja, kao slabost, kao bolest.
Ipak, ponosno i čista obraza možemo reći da je to istina; nismo agresori i ne treba se toga sramiti. Ponosan sam što je moja Hrvatska pobijedila u obrambenom ratu dok su vojnici nosili krunice oko vrata.
Iako sam tada bio dijete, u meni je gorjela ljubav prema domovini i ja sam dosanjao tisućljetni san o samostalnoj državi Hrvatskoj.
Znam da se tada puno molilo i da su tenkovi čudesno skretali s puta, znam da su hrvatski vojnici prolazili kroz minska polja cijelu noć i da nitko od njih nije stradao; znam da su mnogi ranjenici u bolnici bili puni humora; znam da je bila neimaština, ali i da smo svi djelili kruh sa susjedom; znam da su i kod nas stanovali prognanici iz Slavonije i da smo disali kao jedan.
Bio sam u skloništu i pamtim da su ljudi imali osmijeh na licu i vjeru da će se sve sretno završiti. Crkve su tada bile pune i nitko se nije bojao. Znam da je mnogo ljudi plakalo od radosti kada se na Kninskoj tvrđavi zavijorila hrvatska zastava.
IZVOR KULTURE I TRADICIJE
Moj je narod postao civiliziran i kulturan tek primanjem krštenja i stupanjem u Katoličku crkvu. Moja je zemlja prepuna kapelica, križeva, crkava još od sedmog stoljeća.
Sretan sam što su najstariji spomenici i pisani ostaci iz srednjeg vijeka upravo krstionica, darovnica samostanu i ploča nađena u crkvi. Znam da su se Hrvati pozdravljali sa: „Hvaljen Isus i Marija“.
Katolička je crkva zasigurno bila čuvarica identiteta naroda kroz tolika stoljeća; Bog je bio uz nas i onda kada narodni vladari nisu bili vjernici… I zašto se danas Hrvatska smatra nazadnom, zašto se Hrvat katolik srami vjere i domoljublja?
Nisu katolici otpali od hrvatstva, već Hrvati katolici od Boga. Ako me križ podsjeća na pobjedu koju je za mene i moj narod izborio Isus Krist, zar da ga maknem sa zida, zar ga mogu zaboraviti?
SPAJATI, A NE RAZDVAJATI
Čini mi se kako je, nakon propasti Hrvatskog kraljevstva, jedino razdoblje u povijesti Hrvatske kada je narod bio ujedinjen bilo razdoblje stvaranja Republike Hrvatske.
Tada je narod imao vjere kao nikada, tada je Hrvat imao ljubavi za Hrvata.
Ali Hrvat kao da ne smije imati takav trenutak pa ga zatrpaju osudama, izmisle mu
zločine – kao da je preteško ili se ne smije pronaći nešto lijepo, plemenito, što bi nas
spajalo, a ne razdvajalo.
Hrvat je u 21. stoljeću stigmatiziran crvenom ili crnom opcijom kao da baš mora biti u zavadi i podijeljen. Govore nam kako je najvažnije ući u Europu, kao da je Hrvatska ikad izašla iz Europe.
I važno je sastavljati proeuropske programe za ovo ili ono, a ima li itko prohrvatski program kojim će ojačati Hrvate duhovno, gospodarsko, intelektualno, kulturno, politički?
Zašto nas tjeraju da se vratimo ideologiji? Ne slažem se! Istina oslobađa…
U OČIMA SVIJETA
Nedavno sam bio u Poljskoj, i tamo prepoznaju Hrvate; ne samo Poljaci već i Nijemci, Ukrajinci, Englezi… Po čemu su nas prepoznali? Po temperamentu, toplini, osmijehu, srdačnosti, vjeri.
Iznenadili su se kada smo im prezentirali kravatu kao originalni hrvatski proizvod. A kada smo pjevali svoje pjesme, posebno one klapske, oduševljeno su nam pljeskali. Kada smo pričali o ljepotama Hrvatske, o pršutu i siru, o štruklama, purici i mlincima, vinima i rakiji, o mnoštvu nacionalnih parkova, svi su poželjeli doći u Hrvatsku…
Jednom drugom zgodom s prijateljima sam putovao vlakom iz Vinkovaca u Zagreb. U kupeu je sjedila starija gospođa, povratnica iz Švicarske u kojoj je dugo godina radila. Bila je razočarana općim stanjem u Hrvatskoj i puna negativizma.
Pomislih: ova se nagledala televizije i načitala naših dnevnih novina. Ipak, kada je na nama vidjela optimizam i zdrav pogled na život, kada smo joj zapjevali slavonske pjesme i ispričali svoja iskustva, rekla je kako takve mlade ljude još nije srela i da s takvim mladima ova zemlja svakako ima svijetlu budućnost.
I NAŠI SUSJEDI VIDE NAŠE PREDNOSTI
Prisjećam se i kako mi je jedan Srbin opisao Hrvatsku i Hrvate. Naime, jednom me prilikom pitao prijatelj u nekoj beogradskoj kafani: “Zašto su Hrvati takvi? Kakvi?“, upitah ne znajući na što točno misli.
Imaju li Hrvati najljepše i najmodernije autoceste“ odgovorio je protupitanjem. “Imaju. Imaju li unutrašnji zrakoplovni promet? Imaju.“ Nisam nikada razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. „Nisu li im plaće dva do četiri puta veće od svih ostalih u regiji? Jesu. Jesu li jedini na bijelom šengenskom režimu i šeću po Europi bez viza? Jesu.
Jesu li praktički na pragu Europske Unije? Jesu. Nije li im državna televizija u odnosu na ostale u regiji, hm, televizija u boji? Jest. Jesu li bili treći na svijetu u nogometu?“, nastavlja prijatelj. „Jesu. Nisu li svjetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića.
Imaju li najljepše more i najljepše otoke u Europi?“ Ustanovih: „Pa zaista imaju. Jesu li pobijedili u ratu? Jesu“, rekoh uvjerljivo. „Nisu li nakon tisuću godina dobili državu? Jesu. Pa što su onda tako nezadovoljni?“, zaključuje napokon prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom.
„Da smo mi pobijedili u ratu“, objašnjavaju mi Srbi, „da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji.“
Sve je time rekao…
Do kada će nas drugi učiti ljepotama i prednostima „lijepe naše“? Nije li vrijeme da se osvrnemo oko sebe i vidimo da je naša zemlja upravo takva – lijepa i naša?!
