Piše: Kristina Jurković

Primjećujem kako smo u današnjici svi nekako izgladnjeli. Ali ne toliko hrane, koliko zdrave riječi, misli, govora koji nas otvara životu i nadi u vedru budućnost. Nahraniti svoj duh, kako li je to važno! A kako često baš to zanemarujemo. Zaboravljamo da smo kao osoba cjeloviti. Duh je onaj koji nas čini cjelovitima, to je istinsko “tkivo” koje prožima svaku stanicu našeg tijela.

Svaka laž nas udaljava, ne samo od istine, nego i od života. A mi danas kao da smo uronjeni u “more” laži i poluistina. Kao da je čitava stvarnost u kojoj živimo “premještena” iza jedne velike “maske” koja se zove cenzurirana, sakrivena ili necjelovita istina. Istovremeno iza svakog ugla “vrište glasovi” različitih opasnosti, prijetnji, ograničenja, straha, kazni, podjela, neizvjesnosti… Tako rijetko slušamo o slobodi, suradnji, razumijevanju, poštovanju, kreativnosti, originalnosti, dostojanstvu svake osobe i svakog života, o povjerenju, o bezuvjetnoj ljubljenosti koja pripada svakom čovjeku, o nadi, istini da je život jači od smrti, da je zdravlje jače od bolesti, da je dobro jače od zla. Čovjek kao da je zaboravio svoje korijene, istinu o tome u čijem svijetu živi, čije tijelo nosi, tko je suvereno vladao svim procesima života na zemlji milijunima godina prije nas i Tko će to nastaviti činiti i kada jednoga dana mi napustimo ovaj “brod” zvani zemlja.

A znamo li kamo to idemo?

Kako to da smo se dali začahuriti u laž da je ovaj život sve što imamo i da ćemo tu zauvijek ostati, da o nama ljudima baš sve ovisi? Pa ako o meni nije ovisilo ni ono osnovno: odluka o tome hoću li se roditi ili neću, hoću li postojati ili ne, kako onda mogu pomisliti da sve drugo o meni ovisi?

Čini se da ipak ima Netko tko svime upravlja. I to Netko Dobar i darežljiv! Mora postojati Autor tolikih veličanstvenih djela kojima smo svjedoci kao npr.: morske dubine i stvorenja koja ih ispunjaju, visine planina i ptice koje se tamo gnijezde, vodopadi i brzaci rijeka, špilje i šišmiši, tjesnaci i vulkani, ledenjaci i pingvini, izmjene godišnjih doba, raznolikost vegetacije, plodova i mnoštvo malih i velikih stvorenja… A kao vrhunac svega stvorenoga, u središtu svemira i Autorovog Srca smješten je čovjek, svaki od nas.

Pa nije li već ta činjenica dovoljna da mogu odahnuti i s pouzdanjem se osloniti: Ipak će na kraju sve biti dobro! Već je toliko dobra oko mene, a još više u meni. Jer ja nisam ono što sada doživljavam, osjećam, činim ili ne činim. Ne! Ja sam uvijek ispred svog vremena. Ja sam onaj čovjek koji tek mogu postati. A to što mogu postati to je neograničeno. Garancija za to je neograničeni, vječni, neuništivi i kreativni duh od koga sam sazdan(a). A što ja to želim postati? Imam li viziju sebe u budućnosti, ili se prepuštam “olujama” koje bjesne oko nas? I kako se “nahraniti” Istinom za kojom duša gladuje?

Dovoljno je zastati, utišati svu buku izvana i iznutra te ući u stvarnost života. Ne, nije riječ o emocijama, one su samo djelić stvarnosti, a prenaglašenost emocija znači biti izvan stvarnosti i u nemogućnosti da toj stvarnosti jasno “pogledam u lice”. Dakle, najprije mi je ući u realnost svoje biti, esencije života – vidjeti mirno, trezveno i iskreno, posvješćujući svoju nutrinu, što se to sa mnom sada događa. I postaviti si jednostavno pitanje: Tko sam ja? Tko se to krije iza moga imena i prezimena, koji original? Jesam li ga već upoznao, prihvatio i zaživio? Nemoguće je da kroz tih nekoliko trenutaka tišine ubrzo ne otkrijem da: Čovječe, koji potencijal je u meni!? Ja sam sjeme koje tek čeka pretvoriti se u plod, od kojega će i drugi moći živjeti a ja biti sretna/sretan. U meni je “konekcija” na Izvor, direktna vezu sa Svemogućim Stvoriteljem. A kad sam povezana s Njim onda iz svoje nemoći i siromaštva ulazim u Njegovu svemoć i bogatstvo. Kad u tu stvarnost “uskočim”, treba li mi išta drugo? I tko mi što može?

Ako tako činim kroz neko vrijeme imat ću iskustvo susreta s Istinom koja “tako dobro šuti, da se već pomišlja kao da je i nema” – rekao bi naš pjesnik I. Andrić. A upravo u toj šutnji i tihoj prisutnosti Istina mi se dariva na čudesan način i mijenja me, gotovo neprimjetno. I to se događa kad god je dovoljno dugo osluškujem. Važno je samo jedno: Kome dajem svoje povjerenje? Kojem Autoritetu? Je li on vjerodostojan? Vodi li me kroz dan Duh Istine ili neki drugi duh? Kolika je moja otvorenost Istini koja je povijesna osoba, sam Isus Krist, koji je jedini za sebe rekao: “Ja sam Put i Istina i Život!” Dokle god sam te Istine svjesna ona me ispunja, ozdravlja moju duhovnu dimenziju i ja se preobražavam u one zakonitosti života i ljubavi koje su u njoj. I zato sam pozvana na suradnju s Istinom, biti čim više ispunjena njome. Kako?

Dovoljno je svaki dan pročitati jednu ili dvije rečenice iz Evanđelja koju Istina progovara i vjerom “uzeti” tu stvarnost – živjeti to iz dana u dan! Ubrzo ću iskusiti stvarnost Isusovog obećanja: “Istina će vas osloboditi!” Tako i kad me neki strah uhvati, kad zapnem u zamku laži da me zbog mojih padova kazna čeka, s lakoćom ću odmah upaliti svjetlo istine podsjećajući se: Sve je već plaćeno! Svaki moj promašaj je pokriven! Priznat ću zato svoj pad i poželjet ću opet biti nov(a), slobodna/slobodan od starih navika. Bit će to moj novi početak!

I znat ću da i svijet može ozdraviti jer je već iscijeljen (to je činjenica!) Isusovom patnjom (to je povijesni događaj!). Koje li miline kad se sjetim kako Stvoritelj i sada nada mnom i nad čitavim svijetom izgovara riječi: Ti ne možeš ama baš ništa učiniti da te ja prestanem ljubiti!” Eto, tako nam Ljubav progovara, tako nam Istina sebe otkriva! Dovoljno je malo zastati, otvoriti uši i srce i poslušati taj govor pa da opet oživi naša duhovna duša, “nahranjena” Istinom.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.