Iz arhive, dr. sc. Zdenko Babić, doc.

Ako se prisjetimo da ljudski život ne prestaje smrću, nego samo mijenja oblik i nastavlja se, svaka ljudska djelatnost, tako i ona ekonomska, poprima dublji smisao.

U standardnoj ekonomskoj teoriji vremenska je dimenzija obično podijeljena na kratak i dugi rok te međufazu ili srednji rok. Tako se efekti određenoga ekonomskog pothvata ili mjere ekonomske politike analiziraju kratkoročno i dugoročno.

Ta je činjenica – uz smanjeni značaj normativnog aspekta u ekonomskim istraživanjima,
koji propituje vrijednosne implikacije ekonomske politike, te uz prenaglašavanje maksimalizacije profita kao glavnoga cilja poslovne djelatnosti – doprinijela ‘eroziji’ moralnih vrijednosti u poslovnom i ekonomskom životu.

Toj smo eroziji morala svakodnevni svjedoci – posljednji je slučaj pronevjera 5 milijardi eura u Francuskoj banci koju je omogućio samo jedan zaposlenik – izbjegavanje poreznih obveza ‘uglednih njemačkih poslovnih ljudi’, američki slučaj Enron, hrvatski primjeri netransparentne i nepoštene privatizacije, poslovnog kriminala i korupcije: od Podravke, HAC-a do Hrvatske poštanske banke.

Erozija moralnih vrijednosti gotovo je istoznačnica za duhovnu smrt. Kako ćemo živjeti vječnost – a ne možemo je izbjeći ako smo duhovno mrtvi? I kakve su posljedice ekonomskih pothvata ili mjera kada je rok vječnost?

Poslodavac – radnik – država

Perspektiva vječnosti, koju nam preko jednostavnih primjera približava Isus Krist, omogućuje čovjeku pravilno razumijevanje života i ekonomskog djelovanja.

Poslodavac koji kroz tu prizmu shvaća svoju djelatnost i obavlja je ravnajući se prema zakonima vlastite savjesti, koja mu sigurno objavljuje kako živjeti za vječnost, neće propustiti isplatiti ugovorenu plaću svojim zaposlenicima, platiti im odrađene prekovremene sate, nad njima neće provoditi mobing, neće otpuštati trudnice, provoditi diskriminaciju prilikom zapošljavanja, izbjegavati plaćanje poreza državi, isporučivati ‘nekvalitetne’ proizvode i proizvode s greškom kao ispravne.On će odrediti korektne cijene svojih proizvoda i usluga, na vrijeme će platiti dobavljačima, neće ‘blatiti’ konkurenciju, poštovat će propisane standarde zaštite okoliša…

Također, taj poslodavac neće iskoristiti trenutnu recesiju i porast nezaposlenost kao priliku da u cilju smanjenja troškova rada neke zaposlenike otpusti, a na preostale ‘svali’ taj posao uz prijetnje da je, ako oni ne žele raditi u takvim uvjetima, burza puna onih koji čekaju posao.

Dakle, takav poslodavac ne samo da će poštovati zakonske standarde, nego će učiniti i više – isplatit će trinaestu plaću, znat će postupati sa svojim zaposlenicima u njihovim ‘kriznim životnim situacijama’; jednostavno, doživljavat će svoje zaposlenike, dobavljače, konkurenciju, kupce, lokalnu zajednicu i državu kao svoje bližnje koje je dužan ljubiti i u ljubavi s njima surađivati.

Bit će svjestan da može profitirati samo ako nesebično daje.

Poslodavčev partner u poslovnoj djelatnosti, njegov radnik koji živi perspektivu vječnosti, neće se ‘izvlačiti’ na radnom mjestu, neće odlaziti na neopravdana bolovanja, neće govoriti loše o svom poslodavcu, svojem kolegi ni o svom nadređenom, neće obavljati samo striktno opisan posa nego će biti spreman priskočiti u pomoć kolegi kojega je ‘posao zatrpao’.

Također, radnik koji cijeni sebe, sluša svoju savjest, neće ‘prodati dušu’ za napredak u karijeri, već će svoj posao obavljati marljivo i s punim poštovanjem nadređenih i kolega koji djeluju u poduzeću.

Međutim, ako vidi da nadređeni krše njegova zakonom i kolektivnim ugovorom zajamčena prava, dužnost mu je ‘mudro‘ reagirati. Svjedoci smo hrvatske realnosti velikog porasta broja nezaposlenih, ali i broja radnika koji rade, a ne dobivaju plaću.

Neki poslodavci, možda i zbog objektivnih poteškoća i trenutačne nelikvidnosti, nisu bili u stanju isplatiti plaću, ali znatan ih broj koristi krizu na nemoralan način.

Još je u Starom zavjetu zapisano da je neisplaćena zaslužena plaća radniku grijeh koji vapi u nebo.

Također smo svjedoci da zbog nepoštivanja radničkih prava, prije svega materijalnih, imamo učestalo velik broj neriješenih radnih sporova. Sindikalno organiziranje radnika u određenim je poduzećima ‘zabranjeno’.

Istina, ne formalno, ali se ipak ‘zna da šef ne dopušta sindikat‘. Država i odgovorna tijela pravosudne vlasti, ali i inspekcijskog nadzora, imaju prepune ruke posla oko zaštite zakonom definirane razine radničkih prava, kako bi se njihovo kršenje minimaliziralo.

U sadašnjoj situaciji, kada taj instrument zaštite radnih prava ne djeluje najbolje, čini se da su određeni poslodavci procijenili kako im se više isplati ne poštivati određena materijalna prava radnika, kao i da im je u konačnici ‘jeftinije’ sve prepustiti sudovima jer su radni sporovi dugotrajni.

Iako u većini slučajeva radnici dobiju spor, zbog dugog postupka često se dogodi da je tužena tvrtka već godinama u bankrotu pa određeni broj radnika svoja potraživanja, unatoč ishođenim pravomoćnim sudskim presudama, ne uspijeva nikada naplatiti.

Državni i javni sektor, kada se pojavljuje u ulozi poslodavca, dužan je upravljati javnim dobrima s pažnjom dobra i poštena gospodara. Javni sektor na nacionalnoj i lokalnoj razini, ako želi opravdati to povjerenje, vodit će računa o tome da porezni teret prema poslodavcima i radnicima ne bude previsok, da ne guši njihovu poslovnu aktivnost i motivaciju te da bude pravedno raspodijeljen prema ekonomskoj snazi subjekta.

Uz to, javni će sektor biti vrlo oprezan pri uvođenju dodatnih nameta i parafiskalnih davanja – u njih neće ulaziti bez izričitih potreba i odobrenja socijalnih partnera, promovirat će radnu etiku među vlastitim poslodavcima i radnicima, neće kršiti kolektivne ugovore stavljajući tako još veći teret na leđa poreznih obveznika nakon što obveze budu utužene s kamatama (slučaj policijskih djelatnika i djelatnika iz sustava obrazovanja).

Poslovna i kršćanska etika

Dok suvremena teorija poslovne etike upozorava na obvezu poštivanja zakonskih propisa te uspijeva pronaći univerzalno načelo koje vrijedi u većini kultura: ‘Ne čini drugomu ono što ne želiš da on čini tebi‘, kršćanska etika nudi i više, ide još korak dalje jer se ravna prema Isusovoj zapovijedi ljubavi: ‘Ljubi svoga bližnjega kao samog sebe.’

Ta zapovijed, prije „ulaznica“ u dimenziju vječnoga, univerzalno je primjenjiva i u ekonomskoj djelatnosti!

Perspektiva etičkih zahtjeva socijalne etike, ponuđena u Socijalnom nauku Crkve, ekonomskoj politici nudi instrumente za jače vrednovanje i implementaciju ‘preferencijalne opcije za siromašne’.

Tako određeni dio javnih troškova, koji određeni ekonomisti neutemeljeno znaju nazivati ‘neproduktivnim’, dobiva novu solidarnu dimenziju ljubavi prema bližnjemu u potrebi.

Potrebno je taj osjećaj za solidarnost brižno razrađenom socijalnom i ekonomskom politikom usmjeriti u programe koji će biti djelotvorni u borbi protiv siromaštva, ali isto tako poticajni za uključivanje radno sposobnih siromašnih u aktivno sudjelovanje u ekonomskoj djelatnosti društva.

Ora et labora

Čovjekov život nema samo zemaljsku, vremensku dimenziju, nego je upućen na vječnost.

Uskrsnuće Isusa Krista najjači je jamac sigurnosti vječnoga života i realnost o kojoj itekako valja voditi računa. A koliko ozbiljno uzimamo u obzir perspektivu vječnosti?

Rezultati brojnih devijacija na društveno-ekonomskom području mogu biti vrlo relevantan indikator površnog pristupa toj važnoj, zapravo centralnoj dimenziji kršćanske i uopće ljudske egzistencije.

Uzevši u obzir bezvremensku kvalitetu postojanja, svako raspolaganje dobrima, odnosno ekonomsko ponašanje, svrhovito je onoliko koliko je dobro, istinito i vodi cjelovitosti – koliko „diše“ u skladu s bitkom koji je vječan.

Jednostavnije rečeno, u ekonomskom životu mudro je ravnati se prema starom benediktinskom pravilu ‘Ora et labora‘. Tako će nam ekonomija besprijekorno funkcionirati za vječnost.

Naša vizija je otkriti dostojanstvo čovjeku. Pridruži nam se, postani naš pretplatnik, suradnik i podupiratelj hagioterapije. Više informacija na linku za nove i trenutačne podupiratelje.