Piše: Matea Lukež

Koliko sam samo puta u životu pomislila jesam li dovoljno dobra, je li se Bog razočarao sa mnom i je li možda u međuvremenu uopće požalio što me je stvorio.    

Često me znaju opteretiti pitanja o tome hoću li znati prepoznati što Bog od mene očekuje u životu i hoću li imati hrabrosti provesti Njegov plan sa mnom u djelo. Pitanja poput „Hoću li moći?“, „Hoću li znati?“, „Hoću li imati?“ me nekada toliko zaokupe da me odvuku u tjeskobnu brigu i osjećaj da sam prepuštena sebi samoj i svojim snagama te s tim osjećajima lako odustajem i povlačim se.      

Međutim, nedavno mi je darovano dijete i postala sam majka. Usred mojih borbi oko toga hoću li biti dovoljno dobra majka i hoću li je znati ispravno voljeti, shvatila sam da me to krhko stvorenje može u mnogočemu naučiti o mom odnosu s Bogom. I dok mislim da sam ja tu da dajem, shvaćam da daleko više primam samo ako se usudim promatrati očima srca. Naša je kćer došla na svijet gola i bez odjeće, ali se nije tjeskobno brinula hoće li imati što za obući kada dođe. Došla je gladna, bez zaliha hrane sa sobom, ali se nije tjeskobno brinula o tome hoće li imati što jesti. Došla je bez prethodne rezervacije smještaja i krova nad glavom, ali nije strepila hoće li noć provesti na ulici. Ništa od toga nije imala, ali se nije brinula oko toga. Na roditeljima je da misle i osiguraju joj život nje dostojan. A roditeljima je stalo do toga da njoj bude dobro daleko više nego što ona u ovom trenutku može shvatiti. Prije njenog rođenja sve je bilo spremno i usmjereno na njezin dolazak.

Došla je na sigurno. I baš ničim ne treba zaslužiti ni hranu, ni odjeću, ni stan, ni ljubav. Ne treba se truditi ni svidjeti ni uspjeti. Predivna je samim time što postoji i što je tu. Isto tako, sve naše pripada njoj i sve naše je i njezino, jer je ona naša. A naša ljubav, ljubav njezinih roditelja, tek je slabi i blijedi odraz Vječne ljubavi, ljubavi našeg Oca Nebeskog.  Imam li ja bar komadić takvog povjerenja u Oca Nebeskog i u Njegovu ljubav?

Imam li povjerenja da je On u svojoj ljubavi sve pripremio za mene, da s nestrpljenjem i čežnjom čeka da se sklonim u Njegovo krilo, da se k Njemu vratim i da kod Njega nađem utjehu, mir i sigurnost svog života?

Imam li dovoljno odvažnosti povjerovati da će sve biti dobro i da ću imati život u izobilju ne zato što sam to zaslužila svojim uspjehom ili dobrotom, već zato što sam Njegova i zato što je Njemu stalo do mene i moje radosti više nego meni samoj i više nego što ja to mogu zamisliti?