Iz arhive, dr. Sanea Mihaljević, spec. psihijatar

Po čemu su prve tri godine života specifičnije u odnosu na ostale godine?

Prve godine života u velikoj mjeri utječu na to koliko će djeca biti uspješna u životu: od dobrog zdravlja i snalaženja u školi do osjećaja samopoštovanja i socijalnih vještina.

Osobito je prva godina važna jer je njezin primarni (psihološko/duhovni) cilj stvaranje temeljne sigurnosti djeteta.

Mozak malog djeteta razvija se nevjerojatnom brzinom, a živčane veze koje su u tome razdoblju potaknute interakcijom s najbližim osobama ostaju trajno – za cijeli život.

U prvim se godinama definira i opća emocionalna stabilnost te osjećaj povjerenja prema drugim ljudima, što čini osnovu svih kasnijih važnih odnosa – s vršnjacima, odraslima i bračnim partnerom pa čak i s vlastitom djecom.

Tako je vrijeme intenzivnog razvoja djece ujedno i vrijeme velikih prilika za svako dijete, ali i razdoblje kada je te prilike moguće upropastiti. Loše prve godine poslije postaju vidljive u osjećaju nezadovoljstva vlastitim životom, poremećenim odnosima s drugim ljudima, u otežanom učenju, poremećajima hranjenja, kriminalu, nasilju, ovisnosti i drugim osobnim i društvenim problemima.

Iako svako dijete slijedi svoj ritam razvoja, iz brojnih istraživanja znamo da je razvoj najbrži upravo do treće godine. U to vrijeme, a posebno u prvoj godini, mala djeca najčešće žive u privatnosti svojih obitelji i u potpunosti su ovisna o odraslim osobama.

Presudne su vještine roditelja u odgajanju djece, davanju emocionalne podrške, poticanju razvoja i u komunikaciji s djetetom.

No dobro nam je poznato kako mladi roditelji uglavnom nisu imali prilike učiti i stjecati vještine poticajnog roditeljstva (www.unicef.hr).

Prirodno je zdravo

Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pod utjecajem marketinške kampanje koja je imala cilj proširiti tržište dječje hrane, dojenje je prezentirano kao „nešto nepoželjno“ (Sears & Sears, 2008). Majke su bile uvjeravane da je umjetna hrana bolja od njihova mlijeka, da je majčino mlijeko nedostatno za djetetov razvoj te da je sam čin dojenja čak štetan.

Tih je godina također u psihopedijatrijskim krugovima vladala filozofija da je „dobro pustiti da se dijete isplače samo u sobi“, ne odgovarati promptno na sve djetetove potrebe, ne dopuštati previše fizičkog kontakta s majkom, uvoditi strogu disciplinu od samog rođenja i sl.

Promatrajući prirodni tijek djetetova razvoja i njegovih unutarnjih potreba, uvidjelo se da navedeni način pristupa djetetu ima velike štete. Te su štete postale vidljive godinama kasnije, kada su ta djeca bila adolescenti i odrasli ljudi s brojnim poteškoćama na psihičkom i duhovnom planu.

U psihijatrijskim je krugovima dobro poznata pojava novijih oblika psihopatologija svrstanih u kategorije poremećaja osobnosti, koje se do kraja prošlog stoljeća nisu javljale u tolikom broju.

Sve te spozaje rezultirale su promjenama u pristupu djetetu, tako da se sada već u rodilištima potiče majke da doje, novorođenčad se smješta u krevetiće pokraj majki, potiče se fizički kontakt „koža na kožu“, a u razdoblju do poroda potiče se tzv. prenatalna komunikacija – komunikacija s još nerođenim djetetom u majčinu trbuhu.

Kako djetetu pružiti ljubav kakva mu je potrebna?

Majka voli dijete na mnoge načine: dojenjem (djetetu mlijeko donosi ugodu: toplinom i okusom), tjelesnim dodirom (djetetu daje toplinu, miris, prisnost i sigurnost), odrazom svog unutarnjeg emocionalnog stanja (pogledom lica, zvukom i melodijom svojih riječi i ritmom svojih pokreta).

Sve je to dio unutarnjeg stava i osjećaja majke da voli svoje dijete. No sama ljubav majke nadilazi svoj vanjski izraz. Ona uključuje „intiman i trajan odnos … u kojem oboje doživljavaju radost i zadovoljstvo“ (Bowlby, 1951., preuzeto iz Nikolić i sur., 2004).

Ona također uključuje i patnju koju majka podnosi da bi bila na raspolaganju djetetu u svako doba dana i noći. Biti na raspolaganju djetetu ne znači samo zadovoljiti njegove fiziološke potrebe, već je potrebno da majka djetetu omogući „osjećajnu raspoloživost“.

Mala djeca nisu sposobna sama regulirati svoje emocije, stoga neki istraživači nazivaju majku “regulatorom afekta” ili “pomoćnim korteksom” djeteta. “Uzajamna regulacija”, “emocionalno usklađivanje” itd. različiti su teorijski koncepti koji privrženosti daju središnje značenje u razvoju emocionalne regulacije.

Prema Shore-u, područje mozga koje se naziva desni orbitofrontalni korteks uključeno je u reakcije usklađivanja između majke i djeteta te je dokazano da pozitivna interakcija potiče sinaptogenezu (stvaranje sinapsi, tj. veza između neurona).

Privrženost učvršćuje sigurnost

Emocionalno vezivanje ili privrženost (attachment) počinje se razvijati između majke i djeteta već prvih dana nakon djetetova rođenja. To je trajna osjećajna veza koja svoj vrhunac dostiže između djetetova osamnaestog i tridesetog mjeseca.

Cilj vezivanja je regulacija potrebe za sigurnošću. Kada se veza između majke i djeteta stvori, odvajanje od majke može imati traumatske posljedice za dijete. Vezivanje se razvija neovisno o tzv. primarnim nagonima za hranom, vodom, toplinom i razmnožavanjem.

Privrženost je univerzalna svim ljudskim bićima – nije posebnost određene kulture niti rase. Ima svoju biološku utemeljenost. Temelji se na „unutarnjem razumijevanju“, nije nešto naučeno, već predstavlja intuitivnu sposobnost.

Iako su moguće višestruke privrženosti, najvažnija je ona između majke i djeteta.

Utjecaj privrženosti traje od „kolijevke do groba“, što znači da je trajan i postojan (Nikolić i sur., 2004). Početak teorije privrženosti veže se uz rad Johna Bowlbyja, koji je radeći u instituciji za neprilagođenu djecu primijetio da su veliki poremećaji u odnosu majka – dijete povezani s kasnijom psihopatologijom djeteta.

Osim utjecaja odnosa s majkom na kasniji razvoj, Bowlby je naglasio i njegovu trenutnu važnost za dijete. Osim toga, primijetio je da odvajanje od majke uzrokuje ljutiti protest djeteta i očaj, čak i kad drugi odrasli hrane i brinu se za dijete.

To se nije slagalo s tadašnjim mišljenjem psihoanalitičara i teoretičara socijalnog učenja koji su smatrali da važnost veze majka dijete proistječe iz činjenice da majka hrani dijete, pa dijete onda povezuje majku sa zadovoljstvom.

Privrženost (attachment) nije ovisnost – ona učvršćuje sigurnost, a sigurnost podržava razvoj neovisnosti.

Autonomni doživljaj sebe kao osobe rađa se iz sigurnog odnosa majka – dijete.

Privrženost omogućuje vlasništvo nad unutarnjim iskustvima, te razumijevanje sebe i drugih. Veze privrženosti stvaraju se cijeli život; kasnije veze privrženosti mogu pružiti
određeno korektivno emocionalno iskustvo.

Prve spoznaje o razornom učinku izostanka roditeljske skrbi zapažene su u djece koja su zbog gubitka obaju roditelja ili njihove nesposobnosti da se skrbe za djecu smještena u institucije (sirotišta). Spitz u svojem radu iz 1945. godine opisuje visoki mortalitet tako zbrinute dojenčadi i psihičke poteškoće djece koja su dugo boravila u domovima za nezbrinutu djecu.

Hospitalizacija je također traumatski doživljaj. Prije svega samo odvajanje od roditelja djeluje traumatski, a zatim i medicinske procedure kojima je dijete izloženo. Bowlby opisuje tri faze separacijske anksioznosti – protest, beznadnost, odvajanje (Nikolić i susr., 2004). To je još jedan od dokaza da je ljudska potreba za osobom snažnija od nagona za hranom.

Stvoreni za Osobu

Iz navedenog teksta može se zaključiti da je od samog rođenja osnovna čovjekova težnja i preokupacija odnos s drugom osobom. Osim toga, roditelji imaju veliku odgovornost u najranijem djetinjstvu dati djetetu model odnosa s drugim ljudima u životu.

Velik je broj poremećaja u kojima je vodeći simptom poremećenost odnosa s drugim ljudima. Jedan od uzroka jest „loše djetinjstvo“, no ponekad je djetinjstvo „savršeno“, bez vidljivih frustracija, a poremećaj je ipak prisutan.

Sve to ukazuje na relativnost ljudske ljubavi. Ljudske su čežnje tolike da ih ni najsavršenija ljudska, roditeljska ljubav, ne može ispuniti.

U psihodinamički orijentiranim psihoterapijskim pristupima pacijentu se nastoje „nadoknaditi“ osobe koje su u ranom djetinjstvu bile deficitarne. No, unatoč i najboljoj terapiji neizbježan je onaj ostatak frustracije koji odražava čovjekovu težnju za Savršenom Osobom. Odakle u nama tolike čežnje? Ima li za njih „lijeka“?

Hagioterapija kao metoda pružanja duhovne pomoći nastoji čovjeka približiti toj Savršenoj Osobi koja je „sama ljubav i dobrota“.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da je sve što je stvoreno relativno, a da sve relativno proizlazi iz nečeg apsolutnog, onda znači da je i ljudska ljubav proizašla iz neke apsolutne ljubavi koja je vječna, nema početka ni kraja.

Filozofski gledano jedino je Bitak takav – osim što je jedan, lijep, istinit i dobar, on je i apsolutna ljubav. A ljudska je ljubav imanentna bitku, apsolutnoj ljubavi.

Jedan od terapijskih putova u hagioterapiji je put ljubavi (via caritatis) kojim se čovjeku otvara put do bezuvjetne Božje ljubavi. Zapravo možemo reći da se otvara put do osobe koja ne može drugo nego samo ljubiti, jer je apsolutna ljubav, što znači da je različita od nas ljudi koji danas volimo, a sutra možda ne.

Citatima iz Sv. Pisma potkrjepljuje se činjenica o postojanju takve osobe te se uvodi u njezin mentalitet. Taj dio hagioterapije dolazi odmah nakon kognitivnog dijela i nezibježan je dio terapije bez obzira na to o kojoj se dijagnozi radilo (Ivančić, 2006).

Iskustva hagioasistenata govore o velikoj učinkovitosti baš tog dijela terapije i o tome kako se duša pacijenta u tom dijelu brzo otvara i oslobađa spona neprihvaćanja, nesigurnosti, nepovjerenja.

Roditelj nikada ne može voljeti svoje dijete kao što to može Stvoritelj.

Dakle, pacijentu se u prostore u kojima je trebala biti roditeljska ljubav, ulijeva ljubav odozgor koja ne samo da nadomješta prvotni nedostatak već i „svojim prelijevanjem“ liječi rane koje su nastale tim nedostatkom.

Naša vizija je otkriti dostojanstvo čovjeku. Pridruži nam se, postani naš pretplatnik, suradnik i podupiratelj hagioterapije. Više informacija na linku za nove i trenutačne podupiratelje.

Literatura:

  1. http://www.unicef.hr/show.jsp?page=148336 preuzeto 10. 3. 2010.
  2. Sears, William i Martha; Povezujuće roditeljstvo, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008.
  3. Nikolić, Staniša; Marijana Marangunić i suradnici, Dječja i adolescentna psihijatrija, Školska
    knjiga, Zagreb, 2004.
  4. Ivančić,Tomislav; Dijagnoza duše i hagioterapija, Teovizija, Zagreb, 2006.