Iz arhive Hagiohr

Pripremio: Mirko Čosić

Iako je u psihijatrijskim tekstovima, ali i u umjetničkoj i beletrističkoj literaturi i
ranije bilo opisa kliničkih slika posttraumatskog stresnog poremećaja (u daljnjem tekstu
PTSP-a) i patnji, koje ti bolesnici proživljavaju, prvi puta se ta dijagnostička kategorija
definira 1978. godine u Dijagnostičkom i statističkom priručniku (DSM-III) američke
psihijatrijske udruge.

Potreba za tom dijagnostičkom kategorijom proizašla je iz sučeljavanja s velikim brojem vijetnamskih veterana, koji su nakon rata i pretrpljenih trauma prezentirali sličnu kliničku sliku, a koja se nije mogla uklopiti u dijagnostičke kategorije prethodnih klasifikacija.

U DSM-IV dijagnostički kriteriji su bolje i detaljnije operacionalizirani. Klasifikacija Svjetske zdravstvene organizacije uvodi dijagnozu PTSP-a tek u desetu reviziju (MKB-10) 1992. godine, a koja je na hrvatski jezik prevedena 1999. godine.

Brojke o kojima se ne govori u Hrvatskoj je, kao i u većini europskih država, službena klasifikacija MKB-10. Prema toj klasifikaciji PTSP se javlja kod dijela osoba nakon stresogenog događaja.

Stresogeni događaj je definiran kao iznimno jaka ugroženost katastrofične prirode koja
može dovesti do sveprožimajuće ugroženosti u gotovo svakog. Ipak, predisponirajući
čimbenici mogu sniziti prag za razvoj simptoma,pa je opravdano govoriti o individualnoj
predispoziciji i intenzitetu stresogenog događaja (ili subjektivnom doživljaju intenziteta
stresogenog događaja) kao interakciji odgovornoj za razvoj PTSP-a, čemu se kao treći
čimbenik pridružuje podrška okoline nakon traume.

Također, moralna bolest nigdje nije klasificirana te se ne raspravlja o njezinu liječenju. Deseta revizija međunarodne klasifikacije bolesti naziva moralnu bolest disocijalnim poremećajem ličnosti. To su situacije kada je poremećen moral koji je postao bolestan, te ga medicinar treba dijagnosticirati.

No, pitanje je tko će liječiti bolesni moral i disocijalne poremećaje ličnosti. Ovakvo izrečena problematika ništa osobito ne govori. Međutim, kada uzmemo u obzir neke statističke podatke, pred nama se otvara široko polje različitih društvenih skupina u kojima trpi čovjek.

Depresija je do invalidnosti dovela 20.165 osoba u Hrvatskoj, a kod njih 13.278
razlog je bio PTSP. Ostatak do ukupne brojke čine poremećaji ličnosti, neurotski
poremećaji i poremećaji ponašanja i osjećaja.

Pokazalo je to izvješće Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo 2007. g., temeljeno na podacima Državnog registra o osobama s invaliditetom. Prema njima, svaka deveta osoba u državi je invalidna od ukupno 475.391 osobe iz Registra, njih 59,5% su muškarci, dok su 40,5% žene. Najviše ih je u dobnoj skupini između 55 i 59 godina, a Registar bilježi i 26.917 osoba mlađih od 18 godina, koji čine 5,6% ukupnog broja osoba s invaliditetom.

Hrvatska se, prema toj statistici, uklapa u UN-ove procjene, prema kojima je od deset stanovnika svake zemlje barem jedan u izvjesnoj mjeri invalid. U toj je skupini još jednom potvrđeno da je hrvatski jug poremećajima zahvaćen više od sjevera; u Splitsko-dalmatinskoj županiji registrirano je, primjerice, 15.211 osoba koje su do invaliditeta doveli duševni poremećaji, dok ih je u dvostruko napučenijem Zagrebu u Registru 14.619. Jug nad metroplom prednjači i u broju osoba koje su invalidnost ostvarile zbog PTSP-a, njih je u Splitsko-dalmatinskoj županiji 1719, a u Zagrebu 1428. (Slobodna Dalmacija, 7. prosinca 2007.).

Na smotri pedagogije u Rovinju posebno je zanimanje izazvao rad prof. Petra
Smontare, zaposlenog u jednoj osnovnoj i srednjoj zagrebačkoj školi. Riječ je o
korijenima, razvijanju i prepoznavanju suicidalnog ponašanja kod djece i adolescenata
koju je pratio kroz 7 godina kada je kod mladih psihička bol nadvladavala razloge za
život.

Istraživanja pokazuju da 25% mladih razmišlja o suicidu, a 20% ima suicidalni plan.Simptomi su:problemi sa spavanjem i hranjenjem, drastične promjene u ponašanju, povlačenje od prijatelja i socijalnih aktivnosti, gubitak zanimanja za hobije, školu, vlastiti izgled i humor te komunikacija o suicidalnoj namjeri nekoliko mjeseci ili tjedana prije pokušaja samoubojstva.

U školi su simptomi: zamjetan pad u školskom radu, markiranje s nastave, slaba usredotočenost, neobično ometajuće ili buntovno ponašanje, tema smrti koja se provlači kroz njihove umjetničke ili pismene radove, gubitak zanimanja za prethodno drage predmete, nemogućnost toleriranja i primanja pohvala ili nagrada.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije suicid je na trećem mjestu uzročnika
smrti, a Hrvatska zauzima deseto mjesto po učestalosti samoubojstava na 100 000 stanovnika.

Više je suicida u kontinentalnom djelu nego u mediteranskom djelu Hrvatske. Na mogućnost počinjenja samoubojstva presudno utječu obiteljski odnosi,rigidan odnos među roditeljima – djeca su sklona ljutnji, tjelesnom obračunu, iskaljivanju bijesa na drugim ljudima ili stvarima, a 91% takve djece smatra sebe manje vrijednima u školi, sportskim nadmetanjima i teško se socijaliziraju.

Njihova pogrešna predodžba o sebi govori da nemaju samopoštovanja i samopouzdanja. Suicidalna djeca i adolescenti se ponašaju kao da imaju uvjetnu dozvolu za život: nisu bezuvjetno prihvaćeni, a ako se ne ponašaju prema fantaziranom modelu idealnog djeteta po mjeri roditelja, dobivaju poruke o vlastitoj neadekvatnosti i neprihvaćenosti (Vjesnik, 7. travnja 2004.).

U Hrvatskoj imamo 100.000 duševnih bolesnika. Hrvati kod psihijatra najčešće pomoć
traže zbog depresije, poremećaja ličnosti i neurotskih ponašanja. U Hrvatskoj se, od 1995. do 2005. godine, ubilo 9.518 ljudi što je oko 850 osoba godišnje. Na svako izvršeno samoubojstvo dolazi 8 pokušaja, a kojih je u posljednjem desetljeću bilo čak 3.737.

Na svakoga tko pokuša samoubojstvo postoje još 3 osobe koje o suicidu barem razmišljaju ili ga pak planiraju. Situacija se u posljednjih 50 godina u Hrvatskoj drastično promijenila. Nakon Drugog svjetskog rata bili smo zemlja sa srednje visokom stopom rasta samoubojstava, dok smo u 90.-ima obilježeni kao zemlja s relativno visokom stopom suicida.

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacija (WHO) do 2020. godine samoubojstvo uzrokovano depresijom bit će drugi najčešći uzrok smrtnosti u industrijskim zemljama. Računa se da u svakom trenutku depresiju ima oko 3% stanovništva bilo koje zemlje, a da tijekom života oko 15% građana doživi barem jednu depresivnu epizodu.

U Hrvatskoj broj suicida godišnje varira između 900 i 1.000. Rastavljeni se ubijaju češće
nego oženjeni ili samci. Samoubojice su najčešće ambivalentni oko smrti – 2/3 onih koji
su pokušali, ne pokušavaju više.

U raznim dijelovima svijeta različite su sklonosti – u SAD-u se najviše muškaraca ubije vatrenim oružjem, dok je kod nas još uvijek vješanje na prvom mjestu.
Suicid je treći uzrok smrti kod mladih od 15. do 24. godine, a šesti uzrok smrti kod djece
od 5. do 14. godine. Samoubojstva kod ratnih veterana dvostruko su češća.

U Hrvatskoj je od 1991. do 2004. godine 1.503 branitelja oboljelih od PTSP-a počinilo samoubojstvo. Pretpostavlja se da je oko 15% prometnih nezgoda sa smrtnim ishodom ustvari bilo samoubojstvo.

Niti jedna smrt ne ostavlja toliko posljedica na obitelj kao samoubojstvo.
Pobačaj također potiče na samoubojstvo. Stopa suicida veća je kod žena koje su imale
pobačaj, nego kod žena koje su očuvale trudnoću do poroda, pokazuje trogodišnje
istraživanje Finskog nacionalnog istraživačkog centra za socijalnu skrb i zdravstvo. U
usporedbi s onima koje nisu bile trudne u prethodnoj godini, smrti su u suicidima i
nezgodama za 248% veće u godini koja je slijedila pobačaj.

Stopa suicida među ženama koje su imale pobačaj 6 puta je veća nego kod žena koje su rodile u ranijoj godini i dvostruko veća od žena koje su imale spontani pobačaj. (Vjesnik, 13. prosinca 2005.) Ženske udruge prostituciju smatraju jednim od oblika nasilja nad ženama, a istraživanje koje je obuhvatilo oko 500 prostitutki iz 5 zemalja pokazalo je da se u čak 67% slučajeva kod žena koje se bave prostitucijom javljaju simptomi karakteristični za posttraumatski stresni poremećaj ratnih veterana. Toliki postotak PTSP-a nalazi se još samo u žena žrtava nasilja, silovanja i drugih oblika torture.

Međunarodne studije pokazuju da prostitutke nerijetko osjećaju simptome PTSP-a, i to ponajprije – flash backove, duboku anksioznost i depresiju, nesanicu i stres. Jedna kanadska studija pokazala je kako je vjerojatnost za samoubojstvo među prostitutkama 40% veća negoli u ženskoj populaciji općenito. Iz toga se može zaključiti i da prostitucija izravno povećava žensku smrtnost ne računajući mnogobrojne spolne bolesti, hepatitis C ili AIDS.

U posljednjih 20 godina više od 60 milijuna ljudi zaraženo je HIV-om, virusom koji izaziva oboljenje. Dosad je od AIDS-a umrlo 20 milijuna, posljednjih godina 8.000 svakog dana, odnosno tijekom 2005. godine 3 milijuna. Stručnjaci predviđaju da će do 2010. širom svijeta biti 100 milijuna zaraženih, od toga 25 milijuna djece. Od europskih zemalja najugroženija je Rusija, jer se zaraza širi brže nego igdje u svijetu. Početkom 2000. bilo je registrirano 33.000 zaraženih. Već u studenome bilo ih je 65.000, odnosno dvostruko više u samo 10 mjeseci. Sada je nešto više od milijun zaraženih, a očekuje se da bi ih do 2010. moglo biti od 5 do 8 milijuna.

Zaražena skupina oboljelih,svjesna neizlječivosti bolesti kojom su zaraženi te nerazumijevanjem okoline zbog predrasuda i nebrige,svakodnevno doživljavaju različite
stresne situacije koje se manifestiraju slično onima koji pate od PTSP-a.Opis simptoma
ove skupine zaraženih AIDS-om uzet je s plakata Ministarstva zdravstva RH, promoviranih tijekom 2003. godine sa simptomima i opisima stravične situacije u kojoj se nalazi osoba oboljela od AIDS-a.

Na plakatu je istaknut 51 simptom, ali izdvojio sam samo one za koje smatram kako su relevantni (korespondiraju) sa žrtvama PTSP-a:
“Ionako ćeš umrijet; Ovdje ne želimo tu bolest; Ne mogu te ni gledati; Bojim te se; Ne
približavaj mi se; Ovo je kraj, Morat ćeš napustiti grad/selo; O, bože; Prijatelji me sada
mrze; Jesi li opasan?; Ostavljam te; Nema nade za tebe; Zaslužio si; Zašto je tata
otišao?; Kako ti se to dogodilo?; Ti si sramota!; Prekasno je za liječenje; Ti si loš čovjek.
S ljudima koji boluju od AIDS-a ili u sebi nose virus HIV-a, mogu se poistovjetiti i
oboljeli od PTSP-a!

DUHOVNA DIJAGNOZA PTSP-a *
Većina naših branitelja, napustivši dom i sigurnost, odlaskom na front se suočila s
izrazitim negativnim utjecajima. Već je odlazak na frontu početak stresa, jer se čovjek
legitimira kao neprijatelj neprijatelju, a time postaje i meta napada i prijetnje smrću.

Branitelj zna da ga neprijatelj mrzi i da traži prigodu da ga ubije, što sve izaziva teška
pitanja – hoće li se vratiti živ svojima?, hoće li biti zarobljen i mučen?… Osjećaj
ugroženosti i tjeskobe za svoj život se kao program upisuje u njegovu memoriju, kako
duše tako i mozga. To izaziva stravičnu napetost cijelog organizma, a koja ubrzano troši
snage duše i tijela.

Osim toga, boravak na prvoj crti izaziva osjećaj bespomoćnosti; strah od neprijateljskog iznenadnog prepada se stalno povećava, a branitelji su izloženi i vremenskim nepogodama koje doprinose osjećaju životne ugroženosti; pucnjava i detonacije umaraju i oštećuju slušne i vidne organe te organizam jedva ima mogućnost odmora i nadoknade izgubljene snage bilo spavanjem ili mirnim uzimanjem jela.

Organizam troši svoje rezervne snage i brzo se približava slomu svojih mogućnosti. Živci
više ne mogu izdržati, čovjek ne može sobom vladati te dolazi do nekontroliranih
reakcija, nerazumnih poteza, pokušaja osvete, bijega iz rova, nekontroliranih napada
paranoje i plača, tjeskobe ili čak želje za samoubojstvom kao bijegom iz neizdržive
situacije. Uz sve to, branitelj mora pucati i ubiti neprijatelja što izaziva osjećaj mučne
krivice da je ubijao ljude.

Izvanjska ugroženost od neprijatelja koji ga želi ubiti, kao i unutarnji napadi na njihovu savjest dovode branitelja u položaj kada se počinje gubiti te kao da nekamo nezaustavljivo tone. Ionako teško stanje dodatno se pogoršalo kada je prestao rat i kad su se suborci i prijatelji raspršili svaki na svoju stranu.

Povratakom obiteljima, branitelji koji u sebi nose nagomilane negativne slike i događaje, vraćaju se u osamu civilnog života. Iscrpljenost koja je legla u sjećanje, sada počinje izlaziti na površinu; potisnuti strahovi i emocije odjednom se probude i branitelju ne daju spavati, raditi i započeti novi život.

Psihološke i psihijatrijske terapije su dobrodošle, međutim, iskustvo pokazuje kako su ograničene. Trenutno doduše olakšaju tijelo i živce, ali duhovna duša i dalje boli, a savjest i krivice muče istraumatiziranu dušu. Dodatnu muku braniteljima nanose mediji koji sustavno optužuju braniteljsku populaciju, a najistaknutiji među njima su pozvani na međunarodni sud gdje se odvija prljava kampanja blaćenja Domovinskog rata.

KOMUNIKACIJA DUHOVNOG ZDRAVLJA:
Komunikacija mudrosti: Mudrost se sastoji u spoznaji istine: o čovjeku, o smislu
života i o čovjekovoj budućnosti. Istina nas uvijek oslobodi. Temeljna istina o čovjeku
jest da ljudi nisu stvorili zemlju i svemir, ljudi nemaju sudbinu u svojim rukama.

Iza nedokučivih ljepota zemlje i svemira, iza savršenstva ljuduskog mozga, raznolikosti emocija, sposobnosti i mogućnosti čovjeka…stoji red i zakonitosti koje nam govore da je
netko sve to u detalje projektirao, da netko sve to održava i time upravlja.

Tko je to? Sve religije svijeta i cjelokupna ljudska logika upućuje da iza svega stoji Bog, koga su različite kulture i religije nazivale različitim imenom. Bog je jedino mjesto gdje čovjek može preživjeti sve smrti i opasnosti.

Taj svemogući Stvoritelj je baš tebe htio, oblikovao te prije nego su roditelji i pomislili na
tebe. Bog te je stvorio i očekuje tvoje slobodno povjerenje u njega, povjerenje da će sve
biti dobro.

On te poznaje po imenu i uvijek je na tvojoj strani. Uz tebe je bio u svakom
trenutku tvoje prošlosti, od začeća do danas i biti će tu do tvoje smrti.

Bog zna da griješimo, da smo slabi i trebamo oproštenje i smilovanje. Zato je poslao
svoga sina u liku Isusa iz Nazareta da ti oprosti krivice, ispravi tvoje nepravde, isplati
tvoje dugove, da uzme na sebe sve krivnje i bude umijesto tebe osuđen na smrt i da te
povede slobodna u nebo, u vječnu radost i spokoj.

S pouzdanjem predaj Isusu svoje grižnje savjesti i krivice. Jednostavno mu reci sve što te
opterećuje i ubija. On će ti ne samo oprostiti, nego i popraviti sve što si krivo učinio
drugim ljudima ili sebi! On će te opravdati, ne moraš više ispaštati.

Zatim je važno da i ti oprostiš svim ljudima koji su te ranili – jer je tebi Isus sve oprostio.

Praštanje je najjače oružje koje postoji na zemlji.

Kad čovjek prašta postaje sličan Bogu, dakle svemoćan. Praštanje je čudesan proces i preobrazba koja svaku sitaciju i osobu zahvaća i okreće na dobro. Kada oprostiš, tada si slobodan od zla, tada si neuništiv.

Oprostiti ne znači reći da je neprijatelj, koji te povrijedio, u redu, da može u nebo. To
nikako. Oprostiti jednostavno znači ne prihvatiti mržnju i osvetu koju ti neprijatelj želi
ubaciti u srce kako bi te i moralno uništio.

Oprostiti konkretnoj osobi znači staviti je u Božje ruke.

Bog je jači od svih tvojih krivnji i on ih sve može i hoće ispraviti. Uči razgovarati s
Bogom. Ti to možeš jer imaš duhovnu dušu.

On te poznaje, dopustio je da se nađeš u ovoj situaciji, ali te ne ostavlja samog, već ti pomaže da se oslobodiš svake krivice i traume.

S Bogom možeš razgovarati kao s prijateljem.

On tebe osobno voli!

*Prema Hagioterapija PTSP-a, Tomislav Ivančić