Razgovor s: Natašom Tucak, prof. defektologije i rehabilitatoricom
Razgovarala: Željka Kolar

Nataša Tucak profesorica je defektologije i rehabilitatorica, supruga i majka. Radi u Centru za odgoj i obrazovanje „Šubićevac“ u Šibeniku, kao odgojiteljica u grupi djece s intelektualnim poteškoćama. Plemenito zanimanje nezamislivo joj je bez hagioterapije koju studira i zatim ugrađuje u privatni i profesionalni život, pa njezino zanimanje, gotovo spontano, dobiva sasvim drugi, bogatiji smisao.

Naslutivši u njezinu primjeru multidisciplinaran pristup čovjeku, učinilo mi se, i važnim, i zanimljivim upoznati se sa specifičnim načinom na koji, uz pomoć defektologije i hagioterapije, pomaže osobama sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvitku, i s poremećajima u ponašanju.

Po zanimanju ste defektologinja; zašto baš taj poziv, odnosno što vas privlači tom tako zahtjevnom poslu?

Moj je prvotni interes bila psihologija, no kako sam na prijemnom ispitu ostala “ispod crte”, upisala sam se na defektologiju, odnosno edukacijsku rehabilitaciju, i zaljubila se u nju.

Za tu zaljubljenost vrlo su zaslužni profesori koji su nas studente zaista odgajali za taj poziv, provocirali našu kreativnost i kritičko mišljenje, bili otvoreni prema novostima u humanističkim znanostima…

Rano smo započeli i s praksom, susrećući se s osobama sa smetnjama u psihičkom i
tjelesnom razvoju i s poremećajima u ponašanju. Ti su susreti bili presudni za moj veliki entuzijazam.

Pomaže li vam stručno znanje iz defektologije u razvoju i održanju kvaliteta, npr. strpljivosti, potrebnih u radu?

Strpljivost potrebna za rad s takvom populacijom ne može se naučiti niti se stječe stručnim znanjem. Za to je odlučujuć stav, unutarnja spremnost koju imate, a koja izvire iz duhovnog dijela u čovjeku.

Zapravo, uočila sam kako me duhovni stav vodi i korigira u svemu, pa tako i u poslu kojim se bavim. Općenito, u djelatnostima iz područja humanističkih znanosti otvorenost prema drugome vrlo je bitna, čak i presudna, jer čovjek u interakciji/komunikaciji s drugim čovjekom neminovno unosi cijelog sebe, a ne samo “paket” svog profesionalnog znanja i vještina.

Drugim riječima, ako je stručnjak povezan i zdrav u svom duhu, ako je u toj ravnoteži i ima pozitivan unutarnji stav, onda je time sposoban kompenzirati i neku profesionalnu nedorečenost, nedostatak spoznaja i sl. Rekla bih čak da će čovjek bez te duhovne ravnoteže, obavljajući bilo koji posao, lako upasti u frustraciju.

Je li Vaša edukacija iz hagioterapije samo rezultat potreba za unaprjeđenjem u profesionalnom smislu ili postoje i neki drugi razlozi?

Uz proučavanje hagioterapije, čiji razvoj pratim desetak godina, moja je defektologija dobila svoj pravi smisao, pneumatološku dimenziju koja savršeno upotpunjuje i nadograđuje onu podlogu koju pruža defektologija u načinu promatranja i pristupu osobama s poteškoćama.

Meni hagioterapija omogućuje multidisciplinaran pristup osobama s teškoćama. U interakciji s drugima komuniciramo sebe u svojoj cjelokupnosti, sve što kao osobe jesmo, sve svoje duhovne kvalitete i nekvalitete, ne samo neku metodologiju i stručnost, i tu je kamen spoticanja za mnoge koji se na ovaj ili onaj način, bave ljudima.

Hagioterapija mi je došla kao putokaz. Ponajprije mi je omogućila da uočim vlastita ograničenja, da sama ozdravljujem, a tek onda na pravilan način prilazim i djeci/osobama kojima želim pomoći.

Dakle, hagioterapija najprije mijenja mene te tako mogu kvalitetnije pristupiti djeci i bolje ih osjetiti, a njihove me reakcije u tome samo potiču.

Što uočavate kao osnovni, zajednički problem svojih štićenika?

Radim s djecom u internatskom smještaju. Zajednička im je odvojenost od vlastite obitelji, što im znatno otežava normalan razvoj i djelovanje. To je i velik izazov za defektologiju koja je u takvim sitacijama bez hagioterapije zapravo siromašna jer zahvaća samo bio-psiho-socijalno područje osobe.

Ipak, odvojenost od obitelji i znanost prepoznaje kao krucijalan problem te aktivira zakonodavca da takvoj djeci osigura primjereniji oblik skrbi, koji ih ne bi izdvajao iz obitelji.

Nadalje, zajednički problem svih osoba s poteškoćama jest „normalna“ okolina koja je zapravo još uvijek puna predrasuda i sklona te osobe (djecu) promatrati površno, mjereći njihov nedostatak svojim mjerama, sažalijevati ih ili omalovažavati.

A svi smo osobe s potekoćama ako ne razumijemo ljepotu i dubinu onih oko nas, njihovu dobrodušnost, hrabrost, dobrohotnost, plemenitost, jakost, blagost, vjernost, izdržljivost…

Kod većine djece koju znam te su vrline vrlo izražene! Pitam se tko bi od nas mogao za sebe reći da ima toliko vrlina?

Kako povezujete defektologiju i hagioterapiju?

Defektologija mi služi u metodološkom smislu – opservacija, dijagnostike, programiranja… ,no hagiotrapija daje novo ruho i neki poseban sjaj svemu što radim; omogućuje mi da ulazim u slobodu u odnosu na sebe i na štićenike i prožima cijeli moj rad.

Uživam raditi svoj posao sa, kako si volim tumačiti, “hagiostavom”. Rezultat je uistinu drugačije ozračje u grupi – djeca su zadovoljnija, osjećaju se prihvaćenima, dobrodošlima, znaju i osjećaju da je nekome do njih uistinu stalo.

U takvoj se atmosferi opuštenije radi i onaj programom zadani dio posla. Također, vrijedna su mi iskustva kada s tim “hagiostavom” pristupam roditeljima štićenika, kojima je jako važna ljudska potpora, razumijevanje i riječ koja ih neće podcjenjivati ili osuditi, već im ukazati na dobro u njima i dobro u odnosu na djecu, podsjetiti ih na važnost bezuvjetne ljubavi i povjerenja prema djetetu… To je moguće iz „pune posude vlastitog srca“, a nju punim na izvoru hagioterapije.

Koliko je vašim štićenicima i okolini poznato da radu pristupate primjenjujući i hagioterapiju, i kakve su reakcije?

Još uvijek o tome ne govorim, ali iz reakcija okoline vidim da primjećuju moj nešto drugačiji način rada i odnosa prema štićenicima. Nakon položenog ispita iz hagioterapije svakako ću s kolegama podijeliti svoje spoznaje i iskustva o hagioterapiji, kako bismo unaprijedili ili barem poboljšali svoj rad.

Što znači hagiostav u praksi?

Imala sam u grupi dječaka koji je od pete godine bio u domu, oca nikada nije upoznao, a njegova je majka izvršila suicid. Imao je samo očuha, koji ga je, iako teška srca, smjestio u dom.

Dječak je s njim vrlo rijetko kontaktirao, ali ga je stalno spominjao. Bilo mi je silno teško gledati kako za zimskih i ljetnih praznika drugu djecu ispraća kući, a on jedini ostaje u domu. Ubrzo nakon što sam ga dobila u grupu, nazvala sam očuha i zamolila ga da dođe (živi u drugom gradu).

On je doista i došao, naš je razgovor trajao kratko, ali dovoljno da shvatim da je tom čovjeku stalo do dječaka.

Zauzeti “hagiostav” značilo je pomoći mu da prihvati dječaka, prizna si koliko mu je do njega stalo, te sebi oprosti sve propuste. Čini mi se da nikada nisam vidjela ljepše suze na licu muškarca. On je to dijete prigrlio i moj štićenik više ne ostaje u domu preko praznika, a ponašanje mu se znatno popravilo i stabiliziralo; osmijeh mu je na usnama jer doživljava da ga netko voli.