Piše: hagioasistentica Ines Vranješ
Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči,
………
Čovjek bez ljubavi je kao stablo bez lišća, nebo bez sunca, noć bez zvijezda, pustinja bez
vode, more bez riba, šuma bez ptica, srce bez topline i nježnosti, …. od kamena.
………
Kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.
……….
Čovjek ljubavi u drugome vidi dobro a ne zlo, opravdava a ne sudi, ima vremena za drugoga,
gradi mostove prijateljstva i povezuje ljude, ima osmjeh na licu i toplu riječ, u njemu nema
straha. Čovjek ljubavi zna i može praštati, priznaje kada pogriješi, podnosi tuđe pogriješe.
………….
Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva,
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se, ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo.
……………….
Budi čovjek ljubavi! Ljubav je kao rijeka koja teče od izvora vječnosti i ulijeva se u more
vječnosti. “Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bogu u njemu”. (1. Iv. 4, 16)
Samo je u ljubavi život i smisao tvoga i moga postojanja.
Hvalospjev ljubavi
(Kor 1.13)
