Razgovor s Lanom Poljak-Berisavljavić, dipl. socijalnom radnicom
Razgovarala: Željka Kolar

Po zanimanju ste socijalna radnica, zaposleni ste u Domu za starije i
nemoćne osobe Trnje. Koje poslove obavljate na tom radnom mjestu?

Socijalni radnik u Domu za starije i nemoćne osobe obavlja velik broj poslova:
kontaktira s osobama zainteresiranima za smještaj, obrađuje molbe za smještaj,
prikuplja dokumentaciju vezanu uz smještaj, sudjeluje u pripremi komisije za
prijem korisnika, prima korisnike i radi na njihovoj prilagodbi novoj sredini,
rješava konfliktne situacije i poboljšava kvalitetu života korisnika, kontaktira s
obiteljima korisnika, kontaktira s drugim ustanovama kao što su bolnice, centri za
socijalnu skrb, HZZO, HZMO, vodi evidenciju i dokumentaciju i dr.

Djelujete i u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu. Kako biste usporedili
svoj angažman u te dvije ustanove, odnosno koliko je on različit?

U Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu radim već 9 godina kao volonterka.
Počela sam dajući infomacije telefonom, pomažući u organizaciji seminara,
dočekujući ljude, uređujući prostore…

Danas u Centru radim i individualno i grupno, uglavnom s mladima i djecom, dva do tri puta tjedno po četiri sata. U Domu pak radim 8 sati svaki dan, tako da je već prva razlika u vremenu koje posvećujem jednom i drugom.

U oba posla, iako mi je teško hagioterapijski rad tako nazvati, unosim cijelu sebe jer neizmjerno volim i socijalni rad i hagioterapiju, budući da je u središtu jednog i drugog čovjek.

Je li čovjeku dostatna pomoć koju mu može pružiti socijalni radnik?

Ne, nikako. Govoreći iz područja hagioterapije socijalni radnik može čovjeku pružiti samo ponešto sa psihofizičke razine – uputiti ga na zakonska rješenja, pružiti mu određenu vrstu materijalne pomoći te beskrajno suosjećati i razumijevati situaciju u kojoj se netko našao.

To socijalni radnici zaista neumorno pružaju svojim klijentima, no uvijek dođemo do granice nakon koje više ne možemo ništa učiniti. Biti socijalni radnik je iznimno težak posao, posebno u centrima za socijalnu skrb.

Zato, ako socijalni radnik ne aktivira i svoje duhovne, neiscpne snage, sagorijeva jer često doživljava da puno daje, a jasno ne vidi rezultata svoga truda i napora.

Možemo li razmišljati o tome da je socijalnom radu potrebna hagioterapija?

Mislim da ni jedna pomažuća, humanistička djelatnost ne može bez spoznaja koje donosi hagioterapija. Smatram da se hagioterapija i socijalni rad međusobno oplemenjuju te da bi svim socijalnim radnicima od velike pomoći bila edukacija iz hagioterapije.

Takvom bi edukacijom mogli ponajprije sebi pomoći i izdići se iznad svoje nemoći, a bolje bi mogli pomoći i klijentima. To bi sigurno pridonijelo većem zadovoljstvu socijalnih radnika i njihovoj većoj učinkovitosti. U samom socijalnom radu vidim odlične mogućnosti uklapanja hagioterapijskog rada kao zasebne discipline.

Npr. u individualan i grupni rad u ustanovama socijalne skrbi domovima za djecu i mlade, za starije osobe, za psihički bolesne osobe; u individualan i grupni rad s udomiteljima i posvojiteljima; u rad s bračnim parovima i djecom prilikom razvoda braka u centrima za socijalnu skrb, kao i uklapanje hagioterapije u brojna druga područja.

Čime se lakše baviti: hagioterapijom ili socijalnim radom?

Kada me psihologinja na Zavodu za zapošljavanje pitala koji je za mene najljepši posao, odgovor je, bez puno razmišljanja, bio – hagioterapija. Ima li nešto ljepše nego donositi osobi zdravlje, radost, ispunjenost, sigurnost, mir?

Hagioterapijom se čovjek spaja s bitkom, dodiruje neizmjernost postojanja i kreće se po zakonu duha, a taj zakon uvijek besprijekorno funkcionira. Utoliko je hagioterapiju lakše i ljepše raditi.

Kako vi doživljavate/obavljate svoje zanimanje kad ga proširite hagioterapijom?

Moram priznati da mi u radu nije jednostavno odvojiti jedno od drugog, jer oboje u sebi nosim. Kada mi u Dom dođe osoba koja ima napadački stav, viče i želi se svađati, u meni se automatski aktivira hagioterpijski pristup – u sebi mirno kažem:„Ali tvoje su dubine dobre i ja ću gledati samo ono što je dobro u tebi. Vjerojatno tako reagiraš jer si izranjen, ali ja ti opraštam…“ I to je hagioterapija na djelu u konkretnom socijalnom radu.

Kako su djeca u Domu za odgoj i obrazovanje „Dugave“, s kojima ste također radili, reagirala na hagioterapiju?

Iako sam u Centru za odgoj i obrazovanje radila samo dva mjeseca, rezultati u radu s dečkima koji su tamo na tretmanu, bili su brzo vidljivi. U toj su ustanovi smješteni većinom mladići i nekolicina djevojaka, u dobi do 21 godine, koje je maloljetnički sud uputio na izvršavanje neke od odgojnih mjera zbog počinjenih djela maloljetničke delinkvencije.

Tu su bili i mladi zatečeni u skitnji ili maloljetni stranci koji su smješteni u prihvatni odjel ustanove. Za to kratko vrijeme trudila sam se osvijestiti ih u tome da su vrijedni, dragocjeni, da mogu uspjeti i nastojala sam ih saslušati i čuti (jer je često upravo to nedostajalo).

Željela sam im pokazati da u sebi nose veliko bogatstvo, talente. Kod dva mladića to je ubrzo došlo do izražaja, samo ih je netko na to trebao podsjetiti. Ne moram vam opisivati koliko ih je to mijenjalo. Trudila sam se prihvaćati ih, ne osuđivati ih, nego gledati kako će uspjeti i vjerovati da je to moguće.

Jednom sam prilikom nekoliko njih zamolila da mi pomognu izrezivati i bojati slova. To im je bilo djetinjasto i glupo, ali su mi ipak pomogli i zapitkivali me što će pisati. Iznad školske ploče stavili smo natpis „Lijepo je što postojiš!“

Iako su me kolege ismijavali govoreći da se igramo kao u vrtiću, znam da ih je naizgled jednostavan natpis sve duboko dirao (jer znam kako naš duh regira i što mu je potrebno).

U svakome tko uđe u prostoriju i pročita tu rečenicu budi se ono pozitivno i dobro,
mijenja se slika o njemu samome, makar na kratko.

Prema vašem iskustvu, koje su dobne skupine i profili ljudi najpotrebniji duhovnog zdravlja i najspremniji primjenjivati zakonitosti duhovne dimenzije?

Nema određene dobne skupine koju bih mogla izdvojiti. Radeći u te dvije ustanove, došla sam do zaključka da je i mladima i starijima duhovnost neizmjerno potrebna. Posebno sam se u Domu za starije i nemoćne osobe uvjerila u to da duh ne stari, nego je uvijek mlad, nov i vuče čovjeka naprijed.

Kada gledate osobu od 102 godine kako uživa u koncertu, jasno vidite ljepotu i veličinu njezina duha. Radeći pretežno s mladima u Centru za duhovnu pomoć, doživljavam da su njima potrebni osobita skrb i poticaji u duhovnom rastu jer kada to dobiju, onda s lakoćom i sami rastu u tom smjeru.

Koliko vam i kako znanja i iskustva iz područja socijalnog rada pomažu u hagioterapijskoj praksi?

Puno. Već zahvaljujući studiju socijalnog rada, susretala sam se s ljudima u raznim životnim poteškoćama pa mi je lakše razumjeti što osoba konkretno prolazi kada dođe na razgovor u CDP.

Na studiju sam usvajala i osnovne vještine individualnog rada i grupnog rada te vještine kvalitetne komunikacije pa mi i to na neki način pomaže u radu.

Također, puno mi pomažu znanja iz područja socijalne skrbi, od obiteljskog zakona, zdravstvene zaštite, do socijalne skrbi.

Bilježite li rezultate hagioterapijske metode u praksi socijalnog rada?

Kao socijalna radnica radim godinu dana i tek se praktično upoznajem sa strukom. Premalo je to vremena za bilježenje i potvrdu rezultata, osobito zbog toga što sam radila u dvije različite ustanove. Ono što bih navela kao pionirski pothvat jest moj diplomski rad „Primjena hagioterapije u radu s gluhim i nagluhim osobama“.

Završivši osnovni dvogodišnji tečaj hrvatskoga znakovnog jezika, htjela sam povezati ta dva područja – približiti hagioterapiju gluhim i nagluhim osobama i obrnuto.

Diplomski sam rad obranila na Studijskom centru za socijalni rad pri Pravnom fakultetu, a zatim sam na poziv svoje mentorice dr. sc. Zdravke Leutar održala izlaganje o hagioterapiji i njezinoj poveznici sa socijalnim radom na izbornom kolegiju Duhovnost i socijalni rad. Ovo su počeci, a u budućnosti planiram i istraživanja o djelotvornosti multidisciplinarnog pristupa, hagioterapijske metode i socijalnog rada.