Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

NE GASI SVJETLO

Christian Morgenstern je izrekao mudru rečenicu: “Tko napušta Boga, taj gasi sunce, kako bi sa svjetiljkom dalje putovao.”

Oči su naša dragocjenost. Njima vidimo zidove kuće, putujući zrakoplovom vidimo nepregledno more gradova i sela, vidimo slike, dječji pogled, ljubljenu osobu, cvijeće, drveće, divimo se planinama, radujemo se prozoru i zavjesama, vidimo koliko je sati i što nam drugi nekom gestom žele reći. Očima promatramo umjetničke slike, čitamo misli iz knjiga, vidimo svoj namještaj, motrimo vedrinu neba i radujemo se zvijezdama. Kada se ugase oči, tada ništa ne vidimo. Ogromno bogatstvo svijeta za nas više ne postoji.

No ako se ugase svjetla, čak i kada imamo zdrave oči, ne možemo vidjeti stvari, cvijeće, boje, svijet. Više ne postojimo u svijetu svjetla i boja. Za nas cvijeće ne postoji, mjesečina i toplina ljetnjeg sunca ne postoje. Više ne znamo za ljepotu dragog lica i draž nečijeg hoda, za ljepotu fasada, parkova i ulica.

Kao sto postoje oči tijela, tako postoje i oči duše. Ako nam je duh zamračen, pa ne uviđamo da postoji Bog, ako nismo s Bogom naučili razgovarati kroz molitvu i njegovu riječ, ako Bogu nikad nismo znali reći da ga volimo i da mu zahvaljujemo za svaki trenutak života, onda ne živimo.

Nalazimo se u tuđem svijetu i zaista smo ugasili sunce da bismo hodali s malom baterijom u ruci. Ugasili smo dan da bismo kroz noć hodali s upaljenom svijećom.

Često mislimo da je dosta znati ono što možemo spoznati u školama ili čitajući knjige, razmišljajući i spoznajući razumom. Tako gasimo sunce koje se zove Bog. Držimo da nam ne treba njegova riječ, da su uzaludne riječi Svetog pisma, da ne možemo povjerovati da postoji, a još manje da je ono što je govorio zapisano u Bibliji.

Gasimo Božja svjetla i nosimo malu iskričavu svjetiljku svoga razuma, koja ne dopire dalje od zida smrti. Što razum zna o patnji zaplakana djeteta, o sreći majke koja rađa dijete, o dražesti dvoje zaljubljenih i zagrljenih mladih? Što zna razum o mirisu cvijeta, o zvjezdanoj noći, o okusu dobrog jela i vina, što zna o vjernosti prijatelja, o blagosti očeve ruke, o dobroti liječnika koji nas je izliječio više srcem nego lijekovima?

Oslanjamo li se samo na razum, ići ćemo tek korak naprijed, ali nikad nećemo letjeti kroz život. Razum ne zna što je život i ne može voditi u život. On pravi tek mali krug svjetla oko nas, a često se i taj krug ugasi. Ako ne prihvatimo svjetlo koje dolazi iz Božje ruke, sunce koje nam dolazi u Božjoj riječi Biblije i Crkve, ako odbacujemo organ religioznosti, tada upadamo u mrak i nađemo se na stranputicama. Ne znamo odakle smo ni kamo idemo, poput čovjeka koji se našao u gustoj magli i ne vidi izlaz. Tom čovjeku su svi putovi jednako ispravni i svi jednako krivi.

U jednom židovskom getu na zidu je pisalo ovo: “Ja vjerujem u sunce i kada ne sije. Vjerujem u ljubav i kada je ne osjećam. Vjerujem u Boga i kada šuti.” Isus je rekao za sebe: “Ja sam svjetlo svijeta.” Sveti Ivan kaže: „Bog je ljubav.” “Kad Boga ne bi bilo, trebalo bi ga izmisliti”, rekao je bezbožni Voltaire. Sa svjetiljkom u ruci možemo obasjati samo korak ispred sebe, ali nikako putove svih ljudi i čitav svijet. Malo svjetlo u ruci nije dan, nego noć.

Može se i bez Boga, ali se tada nikamo ne stiže. Može se pokušati odbijati Boga, ali tada više ne postoji dan i gasi se vlastiti život. Gaseći sunce, razaramo godine i uništavamo život. Postajući ateistima, okružujemo se zidovima i postajemo vječni zarobljenici.

Bog je najdublja čovjekova potreba. 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić