Transkript napravila: Danijela Pavlović

Uredila: Lidija Krolo

Sjećam se ljudi u mome selu, ali i uopće u slavonskim selima i drugdje, žene su postile, ne samo da nisu jeli meso cijelu Korizmu, nego nisu ni “biliva” jeli, a to znači ni mlijeka, ni sira, ni škarupa, kako kažu u Slavoniji. Ništa dakle što je bijelo. Nisam nikad vidio da su te žene bile nesretne ili da je u toj obitelji bilo zla, nego naprotiv sloga, radost, nešto veliko, vjerno, toplo. 

Danas imamo svega, imamo trgovačke lance gdje možemo kupiti sve i sva i onda mislimo da moramo stalno jesti, jesti i piti. Danas smo najnesretniji, najbolesniji. Koliko samo depresivnosti, ali koliko suicidalnosti, a koliko nezadovoljstva, koliko nesreća, koliko ljudi pate od različitih bolesti. Prema tome, fašnik ili poklade nas žele upozoriti, nije u tijelu naša ljudskost i naša snaga. Tijelo mora biti podložno, ono mora služiti našoj savjesti, našem umu, našoj osobnosti. Kao kad zapovjediš svojoj ruci da se pomakne, ona posluša, kada kažeš svojoj glavi neka se okrene lijevo, ona se okrene. Kao što kažeš nogama neka kroče dva, tri koraka i noge krenu. Tako mora i tvoj želudac i sve u tebi, tvoja spolnost i sve tvoje želje, one moraju slušati tebe i biti podložne tebi, inače si nečovjek. 

Zato na Čistu srijedu prelazimo iz onoga što nas je zarobljavalo u ono što nas oslobađa, iz tijela u duhovnu dimenziju. Jer kada naše tijelo bude ravnano duhom i duhovnom dimenzijom onda tijelo uživa i onda je tijelo skladno, onda je ono lijepo i zdravo i uspješno, onda ono voli raditi, učiniti nešto dobro i tad je čovjek sretan. 

Jer pazite, čovjeku je tijelo dano. Čovjek nije tijelo nego mu je dano da njime upravlja, da se njime služi. Čovjeku je dana i psiha, psihičke sposobnosti. Čovjek nije psiha, nego ima psihu. Ali ono po čemu je čovjek -čovjek i bez čega ne smije ostati, to je osoba. On je osoba, on živi ukoliko je osoba, on je mrtav ukoliko je njegova osoba uništena. Zato korizma upravo donosi dostojanstvo tvojoj osobnosti. Korizma te želi uvesti u nešto prelijepo. Da naučiš odreći se i hrane i pića i droge i igrica i svih željica. I svaki puta sebi reći: “Ja sam gospodar u svojoj kući.

Znate koliko snage duha kada postiš jedan petak, jednu srijedu, subotu ili bilo kada u korizmi. I znate koliko snage kada u korizmi kažeš: “E neću nijedan puta uzet drogu, baš neću pušiti, neću jesti meso, pa da vidim.” Znate što to znači kad u korizmi odlučiš pročitati knjigu, napisati ću esej ili pjesmu. Znate što to znači kada odlučiš u ovoj korizmi uzeti Markovo evanđelje i čitati i gutati ga svaki dan da upoznam tko je taj Isus iz Nazareta. Koliko ljepote u tome da konačno duh oživi. Jer koji je smisao tog prelaska iz poklada i fašnika u korizmu. Samo jedan je smisao, prijeći iz tijela u duh, prijeći iz smrti u život. Prijeći iz nesposobnosti i gubitaka u vrhunske sposobnosti i samo uspješnost i dobitak. To znači prijeći iz nemoći u svemoć, iz nespašenosti u spašenost. To znači konačno osjetiti radost. 

Što znači ostvariti taj preobražaj u korizmi?

Pitajte sportaše da li trpe ili uživaju kada imaju stalno svoje treninge. I kako izvan tih treninga znaju doći u dvorane ili gdje na teren, pa znaju vježbati i vježbati. Pitajte samo mlade ljude koji su upisali akademiju ili neku glazbenu školu, da li im je teško vježbati, pa ćete vidjeti kako uživaju i kako rastu, rastu, rastu i kako će moći održavati koncerte, kako će ljudi pljeskati i kako će melodije se razlijegati oko njih i usrećivati ljude. Pitajte seljaka u proljeće kada ide orati zemlju da li je nesretan što mora ići orati. Uvijek znam kako su naši seljaci bili sretni: “Joj sad možemo orati, evo nije sad ni mokra zemlja, evo sunce je došlo.” Kakva milina orati cijeli dan, umoriti tijelo, ali odmoriti dušu kad gledaš što će sve narasti na toj zemlji. Jeste ikad razmišljali što znači odlučiti se u korizmi uvježbati ovu i onu vrlinu, ovu i onu krepost, ovu i onu sposobnost. Što mislite kako je sretan jedan nogometaš koji je naučio igrati, vrhunski igra. Kako je sretan jedan odbojkaš kako zna udarati loptu. Kako je sretan tenisač kada zna kako prekrasno udarati loptu i prihvaćati je. Kako je sretan jedan glazbenik kada svira violinu, kad svira na nekom instrumentu, podiže čelo i ponosno hoda među ljudima. 

Evo, to je korizma koja ti želi dati tvoj ponos, tvoje dostojanstvo. Želi ti ostvariti ono za čim čezneš, da ne budeš mrtva luka. Korizma je zato prekrasna i zato bi trebalo slaviti njen početak i reći: “Što ću učiniti u ovih 40 dana, nešto prekrasno. Konačno se oprijeti onome što me razara i uzeti u ruke ono što me izgrađuje, rehabilitira, regenerira u meni sve dobro.” Probajte zato za ovu Korizmu obavezno se sjetiti što bi htio izgraditi u sebi, a drugo što bi htio popraviti u sebi. Ako to načinite, tada će vam korizma biti najdragocjenije vrijeme. I tada nećete ni osjetiti da ste postili, da ste se nečega odricali, o ne. Nećete ni osjetiti da ste napustili televiziju, napustili radio, napustili zabavne pjesme, jer u korizmi se ne slušaju zabavne pjesme. 

Korizma je korizma, i treba biti katolik, kršćanin. I nećete ni osjetiti da ne jedete mesa kako ste prije željeli, da ne pijete ono što ste prije željeli, da ne pušite kao prije, da igrice vas ne zarobljavaju.

Korizma je, dakle, jedna prekrasna ponuda.

To je kao da jedan prekrasan dobar gospodin, da jedna mila dama dolazi k tebi da te oslobodi. Kao da jedan svemoćni liječnik dolazi k tebi i kaže: “Hoćeš li ozdraviti, hoćeš li biti drugačiji čovjek, hoćeš li sad biti sasvim, sasvim nov?” I ono što nam treba je oduševiti se za ono što dolazi, reći da, pružiti ruku i reći: “Idem. Dosta sam umirao, dosta sam gubio, dosta sam oklijevao, dosta sam neprestano bio u nekoj letargiji, polumrtvom stanju, ništa nisam postigao. Godine prošle, niti sam se oženio, niti završio fakultet, niti imam kakvu firmu, niti imam što u životu da sam napravio. Užas me hvata, boli me duša što ću sutra, nemam nikakve budućnosti.” Još dok ti živi majka da te hrani svojom penzijom, ali kad ona umre…

Kreni danas, danas je tvoj dan, večeras u ponoć reci da, danas zavoli sebe, danas uzmi neki dnevnik, neku bilježnicu. Zabilježi unutra prvi dan i reci, odlučio sam krvavo se boriti protiv svega onoga što me zarobljava, protiv svih duhovnih virusa, bakterija, zla i nemoći. Hoću biti novi čovjek. Prijatelju, zavoli sebe. Samo sebe imaš i ako sebe izgubiš, reci mi što još možeš imati. Večeras spasi sebe, odluči za 40 dana dignuti sebe iz groba. Odluči da ćeš konačno ti živjeti. Jer nitko tebe ne može spasiti, ako nećeš ti. I ničiji život ti ne možeš imati, samo svoj.

Čovječe, svoju kuću uredi, svoje tijelo i dušu uredi, ukrasi i očisti, jer to je korizma. Korizma je proljeće, jer svaki dan otvaram prozore i sve više slušam rano ujutro i kasno navečer hoće li propjevati ptice, jer one počnu pjevati krajem veljače i pjevaju sve do srpnja. Jeste gledali kako je dan sve duži, kako se topi snijeg, kako će polako ispod snijega razni cvjetovi i onda će početi polako, polako listati, pupati drveće pa onda voćke i dođe proljeće.

Ali što je krasno kako si u korizmi očistio svoju dušu, jer ako polje nije očišćeno, ne može se izorati i ne može se zasijati. 

Evo vrijeme je tvoje, tako ti puno želim sreće, da imaš hrabrosti, da imaš odvažnosti skočiti, da imaš odvažnosti reći ne svemu što te sapinje, svakoj ovisnosti ne i svakoj slobodi da, da se boriš, pa neka i krv šikne iz tvojih žila, ali ne daj se, budi svoj. Konačno zaživi.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članak„AKO VAS SIN ČOVJEČJI NE OSLOBODI ….“(9)
Sljedeći članakRadost u slobodi
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)